Kao dijete ( a bogme i sad), volim otići u cirkus, kad se nađe u našem gradu..Doduše, sada to gledam ipak malo drugačijim očima..Vidim poderana šavove na čarapama akrobatkinja, bude mi žao toliko plemenitih i divljih životinja, poput tigrova i lavova u kavezima, i opazim tu i tamo tugu ispod maske klaunova.. Ali se znam i veseliti, kad započnu svoje ludorije..

Jer svaki puta izmisle nešto novo.. I svaki puta me ostave bez daha..

Zadnji puta su igrali tenis, napuhujući veeelike mjehure od sapunice, poput ogromne kugle..I sa tim mjehurima  se odavali reketima, toliko savršeno nježno, da je mjehur, tek kad su oni odlučili da pukne, pukao..

Ne bi vjerovali, koliko su to savršeno izvodili..

No, nisam htjela raspresti priču o velikom cirkusu, nego malom.. Minijaturnom malom cirkusu buha..

Koji zaista postoji..

I znate kako naučiti buhe da izvode akrobacije i ne skaču?

Buhe inače skaču 60 cm uvis, a s obzirom na njihovu veličinu, to je ogromna visina.

I tako..Smjeste ih u jednu malu kutiju za cipele, sa staklenim poklopcem, i buhe skaču.. Svaki puta kada skoče, zveknu se u stakleni poklopac kutije.. Vremenom nauče da skaču vrlo malo, ili gotovo nikako, i  njihov najviši domet bude visina kutije, ili samo hodanje po tlu. tada im se prikače raznorazne mini spravice, koje one voze ili guraju..

To me podsjetilo na nas, ljude, koji često preuzimamo narav buha..Nauče nas na određeni limit našeg dometa, i još nam na kraju lijepo prikače raznorazne stvari, pa stvore cirkus, zabavljajući se sa strane..

Ali, što je jedan bloger rekao, mi nismo buhe.. I svakako ne bi trebali ograničiti sebe u našem usponu ka sferi istinske slobode..

Ponovo ponavljam rečenicu, koja mi je nekako misao vodilja za današnji dan: "Be yourself" -(Hvala, Majo)...