Čvrsto ukorijenjena u tlo oblaka,
posmatram nebo zemljano..
I zjenama skupljam slike
trenutaka
koji su bili
da ih možebitno pretvorim u trenutke
koji bi mogli biti
možda mekše dodirnuti
možda drugačije odsanjani..
Širim uže između neba i zemlje
i vješam
još vlažne
tek izrađene fotografije iz skrivene komore duše.
Spektar zarobljenog vremena
pokazuje mogućnost
i nemogućnost promjene:
I što vidim?
Vidim kako djeca
ne smiju više biti djeca
i ljepotu koja nam je usađena
kako je drobi
žrvanj plitkosti
i lakomislenosti...
Vidim kako bešćutnost
prolazi pored umirućeg sna
u kojem bi ljubav trebala
pokretati svijet,
umjesto bahatih moćnika
punih džepova
a praznog srca..
Gledam kako smislenost
umire pod teretom besmislenosti,
i kako anđeli na koljenima plaču
moleći ljude za mrvu vjere...
Vidim kako humanost i mudrost ljudska
veliča prirodu
i svijet
a zapravo pada
poražena mudrošću životinja
koje su humanije i mudrije
iako o tome
ne znaju pričati...
Vidim kako budale u očima svijeta
kriju svoje istinsko lice,
zaljubljeno u jednostavnost postojanja..
Tajna u njihovim očima
tek čeka svoju objavu..
Vidim ispružene ruke
koje ne prose više samo kruh
nego komad toplog srca
ali svuda su zatvorena vrata
bez nade
da itko
nasiti gladne..
Vidim da tijelo više nije hram
kojeg se kiti cvijećem
nego svratište
i instrument
na kojem zasviraju neuki svirači
i zaboravljene uličarke
koje te svirače
časte svojim praznim poljupcima..
Ali vidim još nešto:
pripitomljenu lisicu
koju mali Princ
odnosi na svoju planetu
gdje će biti ponovo slobodna..
Vidim novorođenog malog anđela
koji nije izgubio nadu
i koji uči od ptica
kako raširiti ponovo svoja krila,
jer ljudi ga ne primjećuju...
Vidim i čuvam najdragocjeniju sliku,
prozora sa kojeg će tek kasnije
ljudi drugačije gledati svijet.
neće to biti soba omeđena zidovima
i zlatnim ukrasima pomodnih arhitekata,
bit će to tek zeleni pogled
koji liječi zaborav od sebe
kroz portal
koji će otvoriti nadu
u beskraj samilosti..