81. KOMU KUJEŠ

 

        Divni Stranac zastao je pred vratima seoske kovačnice. Sunčev sat sabio mu je sjenu oko nogu: bilo je podne.

        “Komu kuješ“? upitao je kovača između dva udarca.

        Ovaj presta s udarcima, podiže glavu, i pogleda Stranca. Stranac je stajao u dovratku, gledao ga, i smiješio se, kao da mu je znanac.

        “Komu kujem? Kakvo je to pitanje?! Valjda kujem za čovjeka koji je naručio čavle i potkove! Ti si zbilja ovdje stranac, kad me nešto takvo pitaš“!

        “Ne, nisam stranac, iako Me mnogi takvim smatraju”.

        “Da, stranci obično postavljaju smiješna pitanja. Nisi iznimka”.

        “Nisi Me dobro čuo. Nisam te pitao za koga kuješ, nego komu kuješ“?

        Kovač sada odloži čekić, i iskorači pred nakovanj. 

        “Ovo još manje razumijem. Objasni...”

        “Rekao bih ovako: naručitelju čavli i potkovice, a Meni kovanje”.

        Kovač je gledao Stranca, osjećajući da se negdje duboko u njemu tali zarđalo razumijevanje.

        “A tko si Ti da tako smiješ reći”? upita tiho.

        “Ja sam taj, koji je davno kovaču platio kovanje, oraču oranje, skitnici skitanje. Ševi pjev, potoku tok, divljoj zvijeri skok”.

        Kovač se ne začudi tomu govoru, već pohita upitati:

“A što je s onima koji će u sedlo sjesti i kruh jesti? Jesi li i njima platio? Jesi li platio i onima koji novac imaju i novac razbacuju? Koji piju, psuju, truju – i njima? Koji ubijaju – i njima”?

“Za sve sam, i svima, platio. I koji će pjesmu pjevati, i koji će pjesmu slušati, i koji će joj gluho uho okrenuti. Koji će orati, žeti, mljeti, kruha biti siti, kruha gladni biti. Koji će dug odužiti, i dug od dužnih naplatiti. Koji će požar podmetati, i požar gasiti. Nekima dođem da ih na to podsjetim – kao tebi sada”.

        Kovač je zaustio da Mu nešto, neznano što, odgovori. Ali u njemu više nije bilo misli. Shodno tomu, ni riječi. Umjesto misli i riječi, imao je samo pogled za Stranca. Gledao Ga je onako, kako se na izvoru puni prazan krčag. Gledao je, istodobno, kako se Stranac pred njim tanko rasplinjuje.

U zraku je ostao lebdjeti smiješak. Na pragu je ostalo nekoliko kapi zauvijek.

 

Kad se vratio čekiću i nakovnju, kovač je zaboravio susret. Samo je po cio dan i po cijelu bogovetnu noć mrmljao:

        “Vatra Mu gori, zora Mu zori...”

        I postao je najbolji kovač u devet sela.

         

 

        Kad se rodiš, komu si se rodio?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)