Kao kad oluja uskovitla zrak,
i oblak sunce zakloni i nastane mrak.
Kao kad na cvijeće, ispunjeno medom,
padne hladna kiša pomješana s ledom.
Tako nekad imam, osjećaj u duši,
svaka nada u meni kao da se ruši.
Isto mi se ponekad osjećaj taj javi,
da tama nad suncem – pobjedu već slavi.
Često mi se tako javi priviđenje:
„neko meni pravi strašno iznenađenje“.
Ponekad još znadem biti tako plah,
pa mi dušu preplavi – bezrazložni strah.
Srećan jesam zato, što to kratko traje,
brzo shvatim pravi razlog tome šta je.
Kada god se tako ružno osjećam,
prirode se prave svoje ne sjećam.
A kada se sjetim, problemu doskočim:
„Pa, ja nisam tijelo"- od sreće poskočim.
Sve što tijelu može nekako da škodi,
duša bez ozljede opasnost prebrodi.
bglavac
