Dodirni samo kap vrele plazme moje duše, i vidjet ćeš površinu oceana, na kojem se mreškaju plavi valovi ovičeni zlatnom pjenom postanka.

Na sam dodir vreline, ruka se povlači, ali gle:

Moja vrelina je zapravo bezazlena dubina, u kojoj se raduje vječno proljeće, bez ikakve primisli o prestanku..

Ispod površine, koraci zaigranog djeteta, pretiču korake uozbiljenog starca.

Dijete se vazda igra.

Starac vazda mudruje i upućuje.

I nikad dosadno, nikad kraja tim beskrajnim razgovorima.

Plazma na površini ključa, vrije.

Poput Sunca, koje se čini nedodirno, a ipak, u sebi krije možda sasvim dodirljivu površinu..

Ja sam ispod te površine, i širom otvorenih očiju, gledam i čekam ruke, koje će je bez straha dodirnuti...