tu su one iste ruke, porozne od čekanja.... u strahopoštovanju svoje samoće. i ono što sam jednom izgubila, zakopano duboko u tebi.... a ja, pohlepni kopač zlata, krenula sam lomiti tvoje zidove da povratim ono što nekad je bilo moje.
na površini su još sjećanja na dane u kojima sam sve svoje darivala tebi.... mijenjala posljednju kap dostojanstva za trenutke potpunog oslobađanja od same sebe. bilo je postojanje za tebe, život za nas, sasvim u tebi nestajanje i osjećaj slobode nazvan ludilom....
tko kaže da bez poštivanja nema ljubavi.... taj nikada nije upoznao njenu razornu snagu.... nikada nije shvatio kako se ruši i razbija našim malim umovima.... da bi se konačno jednom mogli vidjeti oni najčistiji oblici.... Duša to zna.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
818
OD 14.01.2018.PUTA