Konfucije i šest klasičnih djela

"Probudi se uz poeziju, 
uobliči svoj lik prema Liju 
i dovrši svoje obrazovanje glazbom."
Konfucije

Kineski car Shih Huang Ti, utemeljitelj kratkotrajne Ch'in dinastije, vođen idejom da njegovom vladavinom počinje jedno novo, veliko povijesno razdoblje, dao je 213. g.pr.Kr. spaliti sve dotadašnje povijesne materijale, znanstvene, umjetničke, filozofske i ostale zapise.

U toj možda najvećoj povijesnoj lomači kulture, zauvijek je nestalo neizmjerno povijesno i kulturno iskustvo stare Kine, o čijoj vrijednosti svjedoče malobrojni spašeni ostaci.

Među njima se nalazi i pet djela koja čine osnovno konfucijansko štivo, a time u kasnijoj kineskoj povijesti sve do XX. st. i opću osnovu kineskog obrazovanja.

Njihovo autorstvo najčešće se pripisuje samom Konfuciju. Uz još četiri knjige Konfucijevih učenika, one danas nose zajednički naziv konfucijevski klasici, iako se izvorno pojam klasik ili klasično djelo odnosio samo na prvih pet spomenutih knjiga, uz dodatak šeste, koja na žalost nije sačuvana.

Konfucije, veliki pobornik tradicije, ali ne u formalnom, već u sadržajnom smislu, težio je oživjeti i protumačiti smisao starog kineskog simbolizma.

U godinama svojih putovanja po cijeloj Kini sakupio je obimnu građu s gotovo svih polja kulture, uključujući tu, pored povijesti, umjetnosti i politike, znanja iz geomantije, astrologije, divinacije i tradicionalne kineske magije.

Pokušavao je pronaći vladara koji bi podržao njegova nastojanja na političkim reformama, čiji je krajnji smisao bio moralno formiranje svih građana kroz promišljen društveni poredak li.

Kako u tome nije uspio, nakon dvanaest godina vratio se u kneževinu Lu i uradio ono isto što će Platon sto godina kasnije napraviti u Grčkoj. Iz goleme količine sakupljene građe izabrao je ono za što je smatrao da će na najprikladniji način poslužiti poduci njegovih učenika.

Tako je nastala zbirka klasičnih djela čija je namjena bila dati norme ponašanja, moralne propise i obrede po kojima će čovjek razvijati svoju plemenitost.

Za Konfucija, plemenit čovjek je onaj koji je vođen ljubavlju prema drugima i vlastitom moralnom ispravnošću.

Prilikom jedne rasprave Konfucijevih učenika o biti njegove filozofije, on im je u prolazu rekao: "Sva moja učenja povezuje jedno načelo." 

Na to je Ceng Ce odvratio "Sasvim točno". Kada je otišao, učenici su upitali Ceng Cea što je time učitelj mislio, a on je odgovorio: "Učenje našeg učitelja sastoji se u načelu chung ("Čini drugima ono što sebi želiš") i shu("Ne čini drugima što sebi ne želiš") i to je sve."

Naziv Šest klasičnih djela (Liu-Ching) ili kako ih još nazivaju Šest umjetnosti (Liu Yi) odnosi se na slijedeće naslove:

- Yi-Ching (Knjiga promjena), 

- Shu-Ching (Knjiga povijesnih dokumenata), 

- Shih-Ching (Knjiga pjesama), 

- Li-Ching (Knjiga obreda), 

- Yueh-Ching (Knjiga glazbe) i 

- Ch'un Ch'iu (Proljetni i jesenski anali).

O pitanju autorstva, postoje dvije tradicionalne verzije: jedna tvrdi da je Konfucije autor svih ovih djela, a druga, vjerodostojnija, tvrdi da je Konfucije bio pisac Proljetnih i jesenskih anala,komentator Knjige promjena, reformator Knjiga rituala i muzike, te urednik Knjiga povijesnih dokumenata i pjesništva.

Svaka od ovih knjiga ima nesumnjivu povijesnu vrijednost, a materijali sabrani u većini njih očigledno su još u Konfucijevo vrijeme bili izuzetno stari. Konfucije je tvrdio da u životu ništa nije prepušteno improvizaciji te da nije moguće ne poštivati ono što je bilo, niti one koji su nam prethodili u plemenitoj i teškoj zadaći življenja. U tu svrhu klasična djela, kao sinteza vremenom potvrđenih starih spoznaja, predstavljaju temelje na kojima čovjek može izgrađivati sebe i svoj odnos prema svijetu.

Međutim shvatiti ove knjige kao mogućnost stvaranja fundusa znanja, koji će potvrđivati nečiju erudiciju bilo bi pogrešno zato što za Konfucija obrazovanje nije informativna, već formativna disciplina.

Za njega ova djela imaju izuzetnu praktičnu vrijednost i služe formiranju si-ke (doslovno: četiri posude za rižu, odnosno četiri aspekta naše osobnosti - fizičko tijelo, vitalnost, osjećaji i misli) kroz četiri područja usavršavanja.

Prvo od tih područja su moralni postupci (te-hsing) ili ispravno djelovanje, drugo je savršenstvo u govoru i zaključivanju, treće umjetnost u poslovima upravljanja, a četvrto razumijevanje simbola i pisma (ven) kroz koje se stječe mogućnost spoznaje kozmičkih načela i zakona.

Knjige su riznice primjera i uputa čiju dubinu učenik treba razumjeti i primijeniti u svom životu, da bi na taj način iskustveno otkrio njihovu punu vrijednost, te istovremeno formirao samog sebe.

 Yi-Ching - Knjiga promjena bila je namijenjena proricanju ili divinaciji utemeljenoj na dubokom poznavanju tradicionalne kineske magije kroz odnose pet sila, te feng-shui, dva oblika očitovanja iste kozmičke energije chi koja prožima sve što postoji.

Stari Kinezi zamišljali su da žive u oceanu etera chi, te da svaki postupak izaziva pojavu brojnih pokreta tog etera, kao kad npr. bacimo kamen u vodu.

Te promjene ne odražavaju se samo na fizička događanja, već također na psihička i mentalna, pa čak i na svijet s one strane smrti u kojem žive duhovi predaka.

Zato su smatrali da je stalno promatranje tog etera izuzetno značajno za život ljudi, a poznavati strujanje tog etera,feng-shui (doslovno: vjetar-voda, ali ne u doslovnom, već u prenesenom smislu kao pokret i mirovanje chia), značilo je moći predvidjeti ono što će se dogoditi.

Knjiga promjena sadrži znanja o Univerzumu i silama koje njime vladaju, te o odnosu između tih sila i čovjeka. Drugim riječima, u njoj je sadržana filozofija ljudskog ponašanja u promjenjivim okolnostima, te savjeti za razborito djelovanje u takvim okolnostima. Yi-Ching je, zajedno s različitim komentarima i dodacima, stvaran tijekom tisuća godina. Konfuciju se pripisuje prikupljanje rasutih fragmenata i njihovo sređivanje.

 Shu-Ching - Knjiga povijesnih dokumenata pisana je najarhaičnijim stilom.

Ona sadrži zbirku starih traktata, govora vladara i ljetopisa. Vezana je uz "Zlatni vijek" (početak datiran 2697.g.pr.Kr.), vrijeme vladavine prvih, mitskih vladara Srednjeg Kraljevstva, ali i vladavine prvih vladara dinastije Chou (1122. g.pr.Kr.): kraljeva Wua i Wena, te vojvode Dana od Choua, koje je Konfucije zbog njihove duboke moralnosti i političkih reformi kojima su uredili carstvo smatrao idealnim vladarima. 

Wen

Wu

Knjiga dokumenata sadrži primjere moralnog ponašanja i djelovanja te razboritog upravljanja državom.

 Shih-Ching - Knjiga pjesama sadrži 305 pjesama i 6 notnih zapisa. U njoj su sakupljene pjesme iz različitih povijesnih razdoblja, te različitih pjesničkih oblika. Za Konfucija je proučavanje pjesama bilo izuzetno važno jer je pružalo mogućnost prepoznavanja stanja u kojem se nalaze vrijeme i ljudi.

Već smo spomenuli da je promatranje (guan) manifestacija etera chi za stare Kineze bilo izuzetno važno. 

"Kad vjetrovi (feng) pušu nad zemljom govori se: 'Promatram'(Guan)," kaže Knjiga promjena.

Izraz guan ne odnosi se samo na puko promatranje vanjskih oblika, već i na viđenje skrivenog nutarnjeg značenja promatranog.

Prema Konfuciju, pjesme se mogu promatrati jer se kroz njih čovjek uključuje u feng-shui ljudi i običaja, odnosno vremena, ovih ili onih carstava. Tako poezija, glazba i plesovi predstavljaju izraz duha naroda, koji pažljivom promatraču omogućavaju zapažanje suptilnih, nutarnjih nijansi, a čovjekov glas ili njegov način sviranja nekog glazbala razotkrivaju samog čovjeka. Čovjekov chi se u trenutku aktivnosti izražava kao feng, koji odražava osobne težnje. Promatrajući te težnje može se spoznati čovjekov te(karakter, vrlina, narav).

O Knjizi pjesama Konfucije je rekao: "U Knjizi Shih ima tristo pjesama. Ali njihova se bit može obuhvatiti jednom rečenicom: Nemoj imati pokvarenih misli."

 Li-Ching - Knjiga obreda sastoji se od spisa koji govore o etikeciji, odnosno uljudnosti i pravilima ceremonijala vezanim uz vladare dinastije Chou, te opisuju strukturu državne administracije. Tu su sadržana tzv. "Mjesečna uputstva" koja opisuju protokol ponašanja, dužnosti i poslova, mjesto stanovanja, način odijevanja, režim ishrane i posta vladara i njegovih ministara, te ostalog stanovništva, kao i upozorenja o posljedicama u slučaju nepridržavanja ovih protokola.

Etikecija za stare Kineze sadrži u sebi tri osnovne funkcije. Ona predstavlja način magičnog vladanja prirodom, utvrđuje društvenu hijerarhiju i određuje moralne norme.

Kralj je u ime čitave države bio dužan obavljati točno određene obrede i paziti na pravila etikecije. Kinezi su vjerovali da kralj striktnim pridržavanjem uputstava provodi volju predaka i na magičan način vlada prirodom.

Ukoliko kralj izvršava svoje obaveze prema precima, Nebo će biti sklono državi, ukoliko to ne čini, prirodni red će se poremetiti što će se odraziti na ocean chia i cijeloj državi donijeti brojne nedaće, nestašice i ratove.

Kao što je car imao obaveze prema Nebu, tako su njegovi podanici imali iste obaveze prema njemu kroz primjereno pridržavanje pet tradicionalnih međuljudskih odnosa, po uzoru na odnose u porodici.

Ovih pet odnosa su: odnos između vladara i podanika, oca i sina, starijeg i mlađeg brata, muža i žene, te odnos među prijateljima. Odnos između vladara i podanika svodio se na odnos između oca i sina, a onaj između prijatelja na odnos između starijeg i mlađeg brata.

Kada su Konfucija upitali što bi on učinio kada bi ga postavili za vladara, on je odgovorio: "Stvar koja je najprije potrebna je ispravljanje imena(Povijest kineske filozofije, Fung Ju Lan).

Kada su ga zamolili da to malo pojasni, dodao je: "Neka vladar bude vladar, ministar - ministar, otac - otac, a sin - sin." 

U Konfucijevo vrijeme, stari sustav etikecije bio je narušen i nitko ga se nije u potpunosti pridržavao, vladari nisu izvršavali svoje obaveze, ministri su bili korumpirani. Zato se on neprestano trudio objašnjavati stvarno značenje pojmova i tražio da se djeluje u skladu s njima, jer u protivnom, ukoliko se ne zna tko što govori i što je čija dužnost, nije moguće međuljudsko razumijevanje, niti je moguće bilo što ostvariti.

Kroz pravilno pridržavanje vlastitih dužnosti, etikecija određuje moralne norme. Za Konfucija su to forme koje omogućuju ispravno izražavanje osjećaja, jer se jedino oni osjećaji koji su izraženi pravom formom etikecije mogu pravilno shvatiti i biti isto tako uzvraćeni.

To se, jasno, nije odnosilo na sve tipove osjećaja, već jedino na one koji su bili definirani pravilima ponašanja, ali za razliku od naše uljudnosti koja ne definira kako se izražava npr. odanost roditeljima ili zahvalnost prijateljima, kineska etikecija omogućavala je to bez bojazni da će pritom čovjek ispasti smiješan.

Tako je za stare Kineze etikecija//uljudni odnosi bila jamstvo ispravnih odnosa i služila je stjecanju međuljudskog povjerenja. Koliku je važnost Konfucije pridavao etikeciji govori to što su prema njegovim izrekama i objašnjenjima učenici kasnije sastavili još dvije knjige etikecije Yi-Li (Obredi i etikecija)i Li-ki (Bilješke o etikeciji).

 Yueh-Ching - Knjiga glazbe na žalost nije sačuvana, ali je na osnovu nje napisan "Traktat o glazbi" u sklopu knjige Li-ki, za koji se pretpostavlja da je kompilacija dvanaest poglavlja iz izgubljene knjige, uz neke kasnije komentare. 

"O, kako je duboko promatranje glazbe!", uzvikuje Konfucije u Proljetnim i jesenskim analima.

Za njega glazba proizlazi iz ljudskog srca u dodiru s vanjskim svijetom, ali istinska glazba dolazi s Neba i povezuje ga sa Zemljom. Njena je zadaća da čovjekov život dovede u red i povezana je s etikecijom.

Glazba uči ljubavi, odanosti i privrženosti, a etikecija dužnosti i moralnoj ispravnosti, stoga su obje nužne za formiranje čovjeka i zajednice. Način izvođenja glazbe i njezin zvuk također omogućuju uvid u prirodu pojedinca i stanje zajednice. 

"Glazba uzdiže ljudsko srce. Kada se svira s osjećajima, oni se izražavaju u zvucima; a kada zvuci poprime konačne oblike, dobivamo glazbu. Na ovaj je način glazba miroljubive i napredne zemlje spokojna i radosna, a vlast joj je uređena; glazba nemirne zemlje odaje nezadovoljstvo i žučljivost; a glazba zemlje u rasulu otkriva patnju i žudnju za prošlošću, a narod je zdvojan. Tako vidimo kako su glazba i vlast na ovaj način izravno povezane", rekao je Konfucije.

 Ch'un Ch'iu - Proljetni i jesenski anali su povijesna kronika događanja u razdoblju od 720. do 489. g.pr.Kr.

To je razdoblje u kojem je dinastija Chou izgubila političku vlast nad carstvom i ono se održavalo kao labav konfederalni savez. Stvarnu vlast imali su moćni vladari pojedinih državica, ponajviše država Ch'u i Ch'i koje su priznavale samo nominalnu vlast cara.

Bilo je to vrijeme neprestanih ratova među državama i vrijeme brojnih pokušaja očuvanja mira, kako bi se spriječilo raspadanje carstva. Proljeća i jeseni bilježe brojne događaje koji su vodili ratovima ili miru, te njihove posredne i neposredne uzroke, ističući različite uloge utjecajnih ljudi tog vremena.

To je razdoblje u kojem se rodio i živio Konfucije (551. - 479. g.pr.Kr.).

Nezadovoljan društvenom situacijom prepunom licemjerja i udvornosti, zavisti i lakomosti, u kojoj je ljudsko dostojanstvo bilo obezvrijeđeno, a humanost zaboravljena, nastojao je u ljudima potaknuti zanimanje za istinske ljudske vrijednosti, jedine koje mogu popraviti narušeni sklad.

Svrha Proljetnih i jesenskih anala bila je vraćanje istinskog značenja pojmovima kroz stvarno razumijevanje ljudskih dužnosti i postupaka, kroz razumijevanje uzroka i posljedica društvenog djelovanja, a također i kroz podučavanje u složenoj i zahtjevnoj umjetnosti suživota. Zato su Konfucijevi učenici ovu knjigu smatrali najdubljom od svih.

 

Jerko Grgić
Iz: časopisa Nova Akropola broj 35