prošlo ljeto, predzadnja večer u gradu mog djetinjstva. bliži se kraj godišnjeg odmora, preksutra ću odletjeti natrag, vratiti se na posao....
nekoliko dana ranije (naoko slučajan) susret sa mojom prvom ljubavi.... nismo se vidjeli 22 godine. neopisiva radost.... on hoda po plaži, tako od jutra do mraka, ljeti prodaje karte za neki izletnički brod.... ali otkad je susreo mene i otkako zna da sam tu još samo desetak dana, ne radi skoro više ništa već svo vrijeme provodi sa mnom.... ili u potrazi za mnom.... i gotovo nikad nismo sami, uvijek netko s nama, neki novi ili oni isti ljudi s kojima smo se družili nekada....
vraćam se šetnjom iz grada, kupila sam nešto, u ruci mi vrećica, večeras se opet vidimo, ostavljam vrećicu (sa nekim tableticama iz dm-a) u grm u jednom parku, mislim, poslije ću doći po to....
stižem, cijela ekipa je već tamo i čekaju me i on.... on iz džepa vadi pismo koje sam mu pisala prije 22 godine, svi su oduševljeni, ganuti, svi nešto navijaju za naivnost, neiskvarenost, prve zaljubljenosti i trajnu ljepotu onoga što je ostalo zauvijek samo tako.... u svojoj djetinjastoj i pomalo smotanoj ljepoti.... i čude se kako se onda moglo dogoditi da nismo ostali zajedno.... i zašto smo izgubili kontakt toliko godina.... pa kažu, ništa nije slučajno.... mene obuzimaju suze pa smijeh, pa suze pa smijeh.... on me grli i poljubi nebrojeno puta.... kaže, neka mi sude, baš me briga, za mene u ovom trenutku ne postoji ništa više osim tebe.... ne želim te izgubiti više nikada.... ali nitko ne sudi, svi nas znaju i vole nas....
pričam to samo usput, jer me dovelo tamo do onog grma gdje sam sklonila svoju prethodno obavljenu kupovinu, do one klupe....
do doma mi je samo par minuta, pozdravljam se s njim i sa društvom, odlazim do parkića, tamo su četiri klupe u polukrug.... na klupi odmah pored grma leži čovjek.... što sad!? kako da uzmem svoju ostavljenu stvarčicu od tamo....
čovjek podiže glavu: „čuo sam ženske korake!“
„ne dajte se ometati“, sjedam na drugu klupu i čekam.... i prerađujem u sebi sve impresije proteklih dana.
„želiš pričati sa mnom?“
ispričao mi je njegovu, poslušao moju priču.
kaže: „nevjerojatno, od toliko parkova, toliko grmova na ovoj planeti, da se potrefilo da si baš ovdje sklonila nešto, na istom mjestu gdje i ja ostavim moju dekicu koju stavim pod glavu.“
i.... „ti si izuzetno hrabra žena, usudila si se u gluho doba noći pojaviti se ovdje i sjesti i razgovarati sa mnom, evo, koliko sam puta noćio po raznim parkovima i klupama, nikad se nitko nije usudio prići. ljudi su uplašeni, ti nisi.“
zadnja večer, opet je dosta kasno i već pusto sve, opet nakon izlaska društvom, odlazim tamo. beskućnik (koji to zapravo nije) sjedi na onoj istoj klupi i razmišlja.
„nadao sam se da ćeš doći, čekao sam te. želim ti reći da od sada imaš još jednog anđela. bit ću tvoj anđeo sjeti me se, gdje god da jesi i kad god, samo pomisli na mene, osjeti moju dušu koja će od sada biti s tobom, koja ti želi sreću“
izdiktirao mi je broj mobitela. piši: „Zlatko klupa“
sutradan, čekajući ulazak u zrakoplov, otvaram kontakte u telefonu, smješkam se i zabezeknuto otkrivam: Zlatka nigdje.... nešto sam zbrljala noćas, i sve je bilo nekako čudno.... nisam umemorirala broj.
eto, dragi Zlatko, anđele iz parka.... ako treba da ovo pročitaš, pročitat ćeš.... i prepoznat ćeš ovdje ispričani djelić priče koju cijelu znaš, i bit će ti jasno zašto nikada nisi dobio moju poruku....
bglavac
edin.kecanovic
