Kad se moje tijelo

sa godinama bori

a srce i dalje jednako žarko

kao u prapočetku gori,

ja grlim dušu

i ljubim joj skute,

govoreći joj:

"Vjerujem, i uvijek ću vjerovati u te..."

 

Kada me tuga svlada

jer gledam

kako ljudskost u ovom svijetu nestaje

i sve više samilost i nježnost prestaje,

ja opet dodirujem duši skute,

i šapćem joj, gotovo bez daha:

"Vjerujem dušo,

i dalje vjerujem u te..."

 

Kada parada bučnih koraka

nadjača one male, sitne

i zveckajući oružjem

zaguši one iskrene želje

koje svijetu više nisu bitne

 ja te dušo pratim,

kroz mene

uvijek možeš naći svoje pute,

jer vjerujem, vjerujem u tvoju snagu,

vjerujem u te..

Kada ovo tlo u kojem za te

posadih cvijeće nježno

prekrivaju dračom

i otimaju ljepotu

koju nam nesebično daruješ

ja za tebe gradim malenu kućicu

da se imaš gdje odmoriti

i da nađeš mir

kada želiš da samuješ...

Kada o tebi pišu lažne vedute,

govoreći da ne postojiš

da si samo san

a tijelo bez tebe, sasvim dovoljno

da preživi dan,

ja gotovo krikom vičem

"vjerujem, vjerujem u te"...

Znam da  u meni

svoju vječnost

ljubeći me, stvaraš

mada ponekad čudesno dječje

a starački jasno,

ja tvoje slike

slažem na zidove života,

svake minute, i potpisujem ih riječima:

"Volim te

i uvijek ću vjerovati u te.."