Ti i ja, dvije duše, zatečene u bespuću vremena, uvijek, od prapočetka, duboko povezane zlatnom pupčanom vrpcom  Ljubavi, koja je sada samo posudila ljudsko odijelo, ne bi li se prilagodila surovoj zimi ovog postojanja, protkane pahuljama bola, šibane neumoljivim vjetrovima obzira,koji nas neumoljivo tjeraju da se zaštitimo od svega što nismo mi, a na kraju se opet vraćamo na istu stazu, odakle smo se razdvojili, obećavajući si, da ćemo se opet naći, kada nam duše budu otežale od slatkog bremena najčistijeg nektara srca. Onog nektara, koji nam je sada tek kao okus ostao u žednim nepcima, tjerajući nas, da ga nikad ne zaboravimo.

Ja sam tu..Za tebe sam grumen zemlje, i malena stijena, koja će čuvati sveto sjeme posljednjeg cvijeta koje će procvasti nakon apokalipse svih lažnih ljubavi koje nas okružuju, iz kojeg će niknuti tvoj blagovjesni cvijet nade, kada je svi budu izgubili.

U toj mojoj šaci zemlje, svi su naši životi odživljeni zajedno, i zato je tako grčevito u šaci čuvam..

Oduvijek si bila nagovještaj proljetnog buđenja iz ledenog sna iluzija, koje su uporno pokušavale naš svijet ljepote  uništiti, poput drače preplaviti život koji se nebom uvijek nazivao..

Kada kažem da je to naš svemir, ti nas razdvajaš, i sebe stavljaš u svoj, mene u moj..

Zar ne znaš da moje zvijezde samo na baršunu tvoga neba mogu svijetliti?

I da zapravo za mene postoji samo jedan Dah koji je rodio sve, a u tom Dahu, dišemo zajedno..

Ja sam dijete zime, ti si dijete ljeta, koje svojim toplim zrakama uvijek prodre groz najdublje glečere moje tuge i otopi ih u trenutku..

Zato ti beskrajno i uvijek poklanjam sebe... Bez straha, hoće li od mene išta ostati, kad me vrelina tvoga sjaja rastoči u najsitnije čestice bitka..

I kako da imenujem tu ljubav u sebi, koja zapravo znači daleko, daleko više, nego li je jedna jedina riječ može opisati?

Tolko duboko, toliko široko, može se  voljeti nekoga jedino, kad se sjećanja spoje sa nebom- izgubljenim rajem, odakle je sve i poteklo.

Tamo se ljubi bez usana i dodiruje bez dodira..

Tamo postoji samo jedna dimenzija voljenja, koja ne poznaje granice, i širi se  neprestano, kako se svemir širi.

Svemir se širi od punine ljubavi, a ne od zacrtanih zakona fizike.

Oni koji tu puninu imaju, osjete sve nijanse voljenog bića, bilo da se radi o vulkanu radosti, ili ponoru melankolije..

I vrijeme i prostor ne postoje, kada se ti osjećaji pokrenu..

Koliko god svjetlosnih godina bila udaljena, ja postajem brža od svjetlosti, kada želim preduhitriti tugu koja ti dolazi u susret.

Kada ti procvateš, iz snježnog pokrova moga, srce počinje kucati..

Kada tvoje suze zaiskre u oku, skrivam pogled, jer ne želim pitanja o razlogu moje tuge..

Jedino moje, kad bi ljudi mogli osjetiti koliko savršeno se može voljeti, kao što ja pokušavam voljeti, svijet bi postao drugačiji, bar za nijansu nježniji i topliji..

Samom svjesnošću da postoji takvo biće, koje se može tako voljeti, svijet dobiva novi portal za nebo..

A ja kraj toga portala sjedim, i  čekam blagoslovljeni trenutak..Trenutak kad se otvori, da tek provirim u sfere Istinske Božanstvenosti..

Iako mi se život sastoji tek od nagovještaja, ja sam sretna.

I svaki trenutak blagoslivljam spoznajom da postojiš...