Na ova razmišljanja me potaklo gostovanje jednog američkog filozofa i sociologa, koje je nedavno boravio u Ljubljani, te tamo na sveučilištu održao i neka predavanja. Obzirom na doček koji su mu priredili studenti rezignirano je zaključio – pa zar baš nitko ne voli Ameriku?

Doista, mnogi u svijetu je sve manje vole. Prije pada komunizma u Istočnoj Evropi Amerika je još mogla prolaziti kao svjetionik demokracije i normalnog života kojem su težili narodi iza „željezne zavjese“. Danas je, nažalost, Amerika pokazala svoje pravo lice, lažnu krinku tzv. liberalnog kapitalizma iza kojeg se krije samo pohlepa i trka za zaradom, bez obzira na žrtve koje će zbog toga pasti. I doista mogu reći, duboko prezirem Ameriku, zbog svih zala koja je nanijela Starom kontinentu – Evropi, i zbog toga što je uništila uljuđeni duh Evrope koji se brusio stoljećima.

Vratimo se u prošlost, otprilike stotinjak godina, hici u Sarajevu 1914. godine , kada je stradao nadvojvoda Ferdinand iz kuće Habsburg, su bili ustvari pogoci u kulturnu i uljuđenu Evropu. Tog dana je umrla stara kulturna Evropa. Zahuktao se I svjetski rat sa svim svojim posljedicama, taj rasap je u sebi već nosio klicu nastanka dvaju monstruoznih režima – komunizma i nacizma, kojima likvidacije milijuna ljudi u cilju „izgradnje boljeg društva u budućnosti“, što je u komunizmu životom platilo oko sto milijuna ljudi, ili „novog poretka“ što je u nacističkim logorima životom platilo oko šest milijuna ljudi, i u ratu poginulo daljnjih pedesetak milijuna. Samo bih želio spomenuti hipokriziju suvremenog svijeta, pa i naše države, koji stalno ističu zločine fašizma i nacizma, koji su doista bili monstruozni, ali se zločini komunizma i dalje „guraju pod tepih“, iako su bili mnogostruko veći. To neka bude tema jednog budućeg članka.

Nakon II svjetskog rata Amerika postaje supersila, obogatila se „na ratu“ u Evropi, jer se tamo rat nije vodio pa se privreda zahuktala. Međutim, žalosno je da se jedna tako površna i potpuno nekulturna nacija zbog svoje silne ekonomske snage nametnula Evropi. Još pred stotinu godina dok je Beč bio kulturna prijestolnica Evrope, u Americi su kauboji lasom lovili goveda po prerijama. I sada ta „kultura“ dolazi u Evropu, koja je imala blistavi Srednji vijek sa svojim gotičkim katedralama, renesansom, barokom, klasicizmom, itd, itd. Evropa je stoljećima davala vrhunske umjetnike, filozofe, znanstvenike. Evropski duh kulture, ljepote, dubokog proživljavanja stvarnosti se izgrađivao stoljećima, a onda ga pomete „američki primitivizam“, površnost. Dovoljno je samo usporediti muziku jednog Gustava Mahlera s glupim američkim urlatorima koji se nazivaju muzičarima. Isto je i u drugim područjima umjetnosti, da ne nabrajamo više. Evropski filmski stvaraoci su vrhunac proživljavanja svijeta oko sebe, a onda hrpimice dobivamo američke serije koje mislim da niti debil ne može gledati, glupi gegovi, filmovi puni nasilja, nije film ako se u prvih desetak minuta ne ispuca barem tona municije i ne razbije stotinu automobila. A mi sve to konzumiramo. Ježim se od budalastih emisija kao što je Oprah show i sličnih. Američki recept – izvuci neku bezveznu temu, napuši je do senzacije, obradi površno i uspjeh je tu – cure dolari, a masa to konzumira i kliče „geniju“.

Zar nije idiotska američka poslovica – vrijeme je novac. Znači, samo juri za zaradom, satiri se na poslu da bi mogao trošiti. A, vrijeme nije novac, vrijeme je život, uzaludno potrošeno se nikada više ne može vratiti, dok novac, taj idol suvremenog svijeta uvijek možemo vratiti. I sada dolazimo do onoga što nam nameće američki način života. Juri u vječitom „cajtnotu“, pretrpavaj se obavezama, satiri se na poslu po desetak i više sati, nosi sobom laptop kući, na godišnji, odmor, vikende, uvijek „budi ukopčan“, nema časa opuštanja. To od nas traže poslodavci, stalno budi na raspolaganju, uvijek budi dostupan. Nije neobično da te netko nazove radi nekog poslovnog problema u kasne noćne sate, to se mora odmah riješiti. Radi do besvijesti, odnosno do srčanog ili moždanog udara, a onda kada više ne možeš raditi, odvući ćemo te kao staru olupinu auta na smetlište = nekakav starački dom gdje ćeš po mogućnosti što prije skončati jer smetaš suvremenom ubrzanom svijetu. Čovjek vrijedi samo kao stroj, tj. dok može raditi, a tada slijedi –otpis. Kakva humanost prema starim i istrošenim ljudima, oni su smetnja, „bolje biti pijan i lud nego star“! Smisao tog luđačkog tempa rada je samo u tome da se od ljudi naprave zombiji, a zombi je biće kojem je oduzeta moć rasuđivanja i radi ono što mu se naredi, bez mogućnosti da se pobuni i izađe iz tog začaranog kruga. Tjeramo te, suvremeni čovječe, na rad do iznemoglosti, bez obzira na zdravstvene posljedice, samo da bi mogao trošiti i trošiti , da bi tamo neki bogataši u sjeni mogli povećavati svoj ionako golemi imetak, koji i njima jednog dana neće trebati, jer svatko je na ovaj svijet došao gol, i takav će s njega i otići. Da bismo dobili radnike i potrošače treba preparirati svijest suvremenog čovjeka, ubiti mu mogućnost kritičkog razmišljanja, rasuđivanja, procjene istinskih vrijednosti, napraviti od njega robota koji će postupati prema komandama s daljinskog upravljača tamo nekih lobija. Sve je podređeno tome da se uništi istinskog ČOVJEKA, i ono ljudsko u njemu. Uvodi se radno vrijeme koje traje po čitav dan, nema više slobodnog popodneva da bi se čovjek mogao baviti svojim hobijima. Užas, tada bi mogao razmišljati, a to ne smije,tko zna do kakvih bi spoznaja došao, mora raditi po čitav dan da navečer kada dođe mrtav umoran kući može konzumirati ono što mu serviraju NJIHOVO VELIČANSTVO MEDIJI. A oni serviraju zaglupljivanje, čim jače to bolje; zadnjih godina je primijećena totalna kretenizacija medija, kako kod nas tako i u svijetu. Osim toga, kod normalnog radnog vremena roditelji mogu odgajati djecu, a to nije poželjno, djecu trebaju odgajati televizija, internet, facebook, reklame... Da jednog dana budu pokorni potrošači i konzumenti svih budalaština koje im se serviraju. Zadivljujuće je da roditelji malu djecu koja su tek prohodala vode u trgovačke centre, u igraonice, gdje se djeca zabavljaju u smradu, kondicioniranom zraku, buci i prašini. A mi smo se igrali na livadama uz cvrkut ptica pod plavetnilom neba. Jasno je da to nije poželjno, dijete treba od časa kada postane svjesno sebe postati pokorni konzument svih zala koje mu se nude. Već od rane mladosti treba težiti da ima „robicu s potpisom“, čim počinje raspoznavati brojke i slova najnoviji model mobitela, itd. Poželjno je da čitav dan sjedi pred televizorom i konzumira budalaštine koje mu se serviraju, po mogućnosti da zoblje grickalice i energetske pločice. Kakva zdrava i prirodna, kuhana, hrana, za to uostalom više i nema mogućnosti jer su roditelji upregnuti od jutra do mraka na poslu, pa tko još da kuha. Jedi malo moje neku pizzu, lisnato tijesto,bijelo pecivo, a kada dijete s petnaestak godina ima barem trideset kilograma viška, početak dijabetesa i slično, nema kondicije da može prehodati , ne pretrčati, stotinjak metara, onda društvo roni krokodilske suze nad mladim naraštajima. A nitko, ama baš nitko neće reći, vratimo roditeljima normalno radno vrijeme, ukinimo rad  shoping centara nedjeljom, pustimo roditelje da djecu u slobodno vrijeme odvedu u prirodu, da se bave zdravim fizičkim aktivnostima, ne stvarajmo od njih ovisnike o kompjuterima i mobitelima i ostalim elektroničkim stvarčicama, koje ustvari ubijaju kritičko razmišljanje i zaglupljuju. Pustimo roditelje da oni a ne konzumerističko društvo odgajaju svoju djecu. Nije li tragično da današnja djeca više nisu u stanju pročitati knjigu od stotinjak stranica /ne deblju/, mogu konzumirati samo kratke poruke, nisu u stanju rukom napisati nekoliko stranica, nešto dublje duševno proživjeti. Tjeramo ih na površnost, vanjske efekte, stalno ih držimo u tenziji – samo pogledajte koliko su suvremeni mladi nervozni. Cilj je jasan – svjesno stvaramo gomilu pokornih konzumenata svega što se ponudi, bez obzira na bezvrijednost ponuđenog.

Sretan sam što sam već dovoljno star da mogu odbiti konzumirati budalaštine modernog svijeta, ali me doista zanima da vidim kamo će današnje mlade generacije jednog dana pristići?

„ Moj šapat ne čuje nitko“ – Tako je govorio Zaratustra