Kako je snažna bila moja čežnja, u početku početaka... Jača od bilo koje stvorene čežnje, da naučim Ljubav...

Ah... koliko su me ruke Vječnoga htjele sačuvati od dodira smrtnosti, koji će neminovno zaboraviti bezgraničje besmrtnosti..

Ali kako naučiti bezdane voljenja, ako ne dotakneš bezdan beznađa i tuge, ne osjetiš samoću u teškim kostima stvarnosti, ne okusiš čamotinju ostavljenosti i neobzira?

Istinska ljubav uvijek hoda po žici nad ponorom, čvrsto vjerujući da će doći do druge obale, gdje će je čekati ruke koje su je otisnule u ovaj svijet..

Teško je to školovanje, i neminovno, potreban je netko, tko će sa tobom od početka prolaziti prve nesigurne korake kojima zapravo ne kročiš u odrastanje do  zlatnog kaveza samog sebe, nego rasteš, da bi postao svjestan, da si takav kakav jesi, i kakvog se često ne želiš prihvatiti, baš takav, sa svim mogućim izborima, krivim ili lošim, baš takav, dostojan si zagrljaja, koji te tvojom voljom odvojio od sebe, ali ti je jednako tako poklonio mogućnost, da sa Njim postaneš opet jedno..

Kakve su to lekcije bile.. Još ih proživljavam..

Golu i bosu, pokušavaju me obući u svoju tijesnu košulju vlastite duše, i nude mi svoju obuću, misleći da ja sanjam o udobnosti, dok sam ja odavno shvatila, da kroz šumu iluzija baš trebam koračati bez ičega, jer, sve što navučem na sebe, bilo poklonjeno ili kupljeno, sve ću jednom morati ostaviti...

Ulice skrivaju bosonoge spavače..Koji još duboko sanjaju istinu o Ljubavi, bez mogućnosti da se probude...

Pokušali su me štošta naučiti: Kako dozvati ponovo Malog Princa,

Kako matematički dokazati da Ljubav treba otkriti kroz brojeve, kroz kodove, korijene i razlomke, a ja..

Zamorena od perfekcije jednadžbi, opet sam se okrenula jednostavnosti i samo i opet jednnostavnosti..

Kompliciranje voljenja vodi do opijenosti umovanja.. Čemu umovanje, kad Ljubav traži ponekad i ludovanje, samo ponekad, ludovanje srca...

Ja i moj prijatelj, vjerno studiramo naličje tame, na sigurnom mjestu, u osvjetljenom kinu, znajući da je sve to vješto režiran film, koji će prestati, kad  se sve završi...

A što poslije završene crno bijele škole?

Prvo...Jedan veliki zagljaj... Pa radost susreta..sa Ljubavlju koja nema ime, a zove me opet mojim imenom...

A onda...

Uranjanje u boje..Veličanstvenost boja, koje  nikad ne gube sjaj..

Poslije toga... Ulazak u kristalnu sferu početka početaka, odakle će me neki novi svemiri dozivati..

Da li i oni ljubav sanjaju?

Ne!!! Oni su je odavno, budni, pretvorili u vlastiti svemir, koji sam sebe rađa u savršenosti ostvarenoj kroz nesavršenost svih bivstvovanja...