1982. godine umro sam od neizlječivog oblika raka.
Rak je bio u fazi kada se više nije mogao operirati a bilo kakva vrsta kemoterapije koju su bili u stanju da mi ponude, napravila bi od mene ništa više nego biljku. Doktori su mi dali nekih 6 – 8 mjeseci života.
Sedamdesetih godina žudno sam skupljao sve informacije i postajao sve više i više zabrinut u vezi nuklearne krize, ekološke krize, itd.
Tako, s obzirom da nisam imao nikakvu duhovnu bazu, počeo sam vjerovati kako smo mi jedno kancerozno tkivo na ovoj planeti.
Nisam vidio načina kako možemo prebroditi probleme koje smo stvorili kako sebi tako i ovoj planeti.
Smatrao sam sve ljude rakom, rak je bio ono što sam i dobio.
To jest, ono što me je i ubilo.
Budite oprezni kako gledate na ovaj svijet jer to vam se može vratiti natrag, pogotovo ako se radi o negativnom pogledu na svijet.
Moj pogled je bio veoma negativan.
To je bilo ono što me je i odvelo u smrt.
Probao sam sve vrste alternativnih metoda liječenja, međutim, ništa nije pomagalo.
Tako sam zaključio kako se tu radi o nečemu što je samo između mene i Boga.
Ja se stvarno nikada prije nisam susreo sa Bogom, niti sam imao s njim bilo kakvog posla.
Prije toga nisam se bavio nikakvim oblikom duhovnosti, međutim, tada sam ipak krenuo na istraživački put, počeo sam da se interesiram za duhovnost, kao i alternativne metode liječenja.
Tako sam počeo čitati sve što je bilo dostupno na tu temu, jer nisam želio da na drugoj strani dođem u situaciju da me nešto zatekne nespremnog, odnosno da me iznenadi.
Tako sam počeo i sa čitanjem literature o raznoraznim religijama i filozofijama.
Sve one su mi bile veoma interesantne i davale su mi nadu da ipak ima nešto, tamo, s druge strane.
Kao privatnik, tj. umjetnik koji se bavi slikanjem na staklu, u to vrijeme nisam imao zdravstveno osiguranje. Tako sam svoju životnu ušteđevinu preko noći potrošio na laboratorijske pretrage.
Onda sam morao da se suočim sa medicinskim radnicima bez ikakvog zdravstvenog osiguranja.
S obzirom da nisam htio svoju obitelj financijski iscrpljivati, odlučio sam da se s tim sam pozabavim. Bol nije bila toliko konstantna, međutim, često sam gubio svijest.
Došlo je dotle da se nisam više smio usuditi voziti i na kraju sam završio u jednoj ustanovi za njegu teških bolesnika.
Tamo sam dobio svoju osobnu njegovateljicu.
Kao da me je nešto blagoslovilo time što sam dobio tog anđela čuvara koji je proveo sa mnom posljednji dio svega toga.
Trajalo je to oko 18 mjeseci.
Nisam htio uzimati mnogo lijekova, jer sam želio ostati svjestan koliko god je to bilo moguće.
Onda sam počeo doživljavati i takav bol, da u svojoj svijesti nisam osjećao ništa, do samo bol, što je srećom trajalo samo po par dana, u to vrijeme.
Božja Svjetlost
Sjećam se kako sam se jedno jutro probudio kao kod kuće, negdje oko 4 i 30, i kako sam odmah shvatio da je stigao čas.
To je bio dan kada sam trebao umrijeti.
Tako sam pozvao par prijatelja i oprostio se s njima. Probudio sam i moju njegovateljicu i rekao joj.
S njom sam prethodno napravio jedan tajni dogovor, da ostavi moje mrtvo tijelo na miru nekih 6 sati, jer sam saznao kako se mnogo interesantnih stvari može dogoditi kad čovjek umre.
Onda sam se vratio nazad na spavanje.
Sljedeća stvar koje se sjećam bila je tipični početak doživljaja bliske-smrti.
Odjednom sam postao potpuno svjestan i stajao sam dok je moje tijelo ležalo u krevetu.
Oko mene je bila tama.
Taj vantjelesni doživljaj bio je mnogo upečatljiviji nego kad je čovjek normalno u tijelu.
Sve mi je bilo toliko kristalno jasno da sam mogao vidjeti svaku sobu u kući, mogao sam vidjeti krov kuće, mogao sam vidjeti oko kuće a mogao sam vidjeti i ispod kuće.
Tu je bila i neka Svjetlost, koja je intenzivno sijala. Okrenuo sam se prema njoj.
Ta Svjetlost je bila nešto slično onome što su mnogi ljudi opisivali kod svojih doživljaja bliske, odnosno, kliničke smrti.
Bila je prekrasna.
Mogla se opipati; a mogao sam ju i osjetiti.
Ona je, jednostavno, neodoljiva; čovjek dobije želju ući u njen zagrljaj kao što bi ušao u zagrljaj svoje rođene majke ili oca.
Kada sam počeo prilaziti Svjetlosti, intuitivno sam znao da ako uđem u nju, vjerojatno ću umrijeti.
Tako kada sam joj prišao, rekao sam: “Stani malo, molim te, možeš li sada, samo malo, sačekati.
Želio bih malo razmisliti o svemu ovome; Želim malo porazgovarati sa tobom, prije nego što odeš.”
Na moje iznenađenje, u tom momentu kao da se cjelokupna radnja zaustavila.
Čovjek stvarno može kontrolirati taj doživljaj svoje bliske ili kliničke smrti.
Tu se ne radi ni o kakvoj "vožnji toboganom”.
Moj zahtjev je bio ispoštovan i ja sam tako porazgovarao sa Svjetlošću.
Svjetlost je cijelo to vrijeme mijenjala svoj oblik, izgledajući čas kao Isus, pa Buda, Krišna, mandala, arhetipni simboli i slike.
Upitao sam ju, “Što se to dešava?
Svjetlosti, možeš li mi, molim te, predstaviti se, da mi objasniš samu sebe?
Stvarno bih želio znati što je to realno u cijeloj ovoj situaciji.”
Ovdje ne mogu ponoviti prave riječi jer se tu radilo o nekoj vrsti telepatije.
Svjetlost je odgovorila.
Informacija koju mi je prenijela bila je da čovjekova vjerovanja određuju to na koji će mu način ona pristupiti.
Ako ste npr. Budist ili Katolik, onda ćete dobiti nešto iz tog repertoara.
Čovjek, u svakom slučaju, ima priliku da sve to malo temeljitije ispita, međutim, većina to ne čini.
Kada mi se Svjetlost predstavila, postao sam svjestan da je to što vidim, u stvari, matrica našeg Višeg (Nad) Ja.
Jedina stvar koju vam mogu reći bila je da se ona pretvorila u jednu matricu, u mandalu od ljudskih duša i ono što sam primijetio, to je, da je ono što mi nazivamo našim Višim, ili Nad Ja, u svakom od nas, u stvari, jedna matrica.
To je također i jedan vodič koji vodi skroz do Izvora; svako od nas se pojavljuje izravno, kao jedan direktni odraz iz Izvora.
Svi mi imamo jedno Više Ja, ili nad-duševni dio našeg bića.
Ono mi se predstavilo u svom suštinskom energetskom obliku.
Jedini način na koji bih mogao to opisati, to je, da je biće Višeg Ja nešto kao vodič.
Ono ne izgleda tako, ali to je naša direktna veza sa Izvorom koju svi mi, tj. svaki od nas pojedinačno ima. Mi smo direktno povezani s tim Izvorom.
Tako mi je Svjetlost pokazala tu matricu našeg Višeg Ja. Onda mi je postalo sasvim jasno da su svi ti Viši Ja, povezani kao jedno biće, sva ljudska bića su povezana kao jedno biće, svi mi smo u stvari isto biće, različiti aspekti jednog te istog bića.
Ta Svjetlost ne pripada nikakvoj posebnoj religiji.
Bar, prema onome što mi je ona saopćila.
Vidio sam i tu mandalu od ljudskih duša.
To je bila najljepša stvar koju sam ikada vidio.
Ja sam, jednostavno, ušao u nju i to je bilo toliko zanosno da je to nemoguće riječima opisati.
Bilo je to kao kad bi čovjek dobio svu ljubav koja postoji, koju bi uopće mogao zamisliti i poželjeti, i to onu vrstu ljubavi koja liječi, iscjeljuje, regenerira.
Kako sam molio Svijetlost da nastavi s objašnjenjima, sve više sam shvaćao što je to, u stvari, matrica našeg Višeg Ja.
Mi imamo jednu energetsku mrežu oko naše planete kojom su svi naši Viši Ja međusobno povezani.
To je nešto kao jedno vrlo lijepo društvo, sljedeći, gornji suptilni nivo energije oko nas; jedan duhovni nivo, moglo bi se reći.
Onda, nakon par minuta, upitao sam za još par objašnjenja.
Stvarno sam želio još saznati, kakva je, uopće, svrha ovog univerzuma, i nakon toga sam bio spreman ići. Rekao sam “Spreman sam, uzmi me.”
Tada se Svjetlost pretvorila u najljepšu stvar koju sam ikada vidio: u jednu mandalu od ljudskih duša sa ove planete.
Sada sam se ja našao tu, zajedno sa svojim negativnim pogledom na sve ono što se na ovoj planeti dešava. Zamolio sam Svjetlost da nastavi sa objašnjavanjem, vidio sam, u toj prekrasnoj mandali, koliko smo svi mi, u stvari, lijepi u svoj svojoj suštini, u našoj srži.
Mi smo najljepša stvorenja koja se uopće mogu zamisliti.
Ljudska duša, ljudska matrica koju svi mi zajednički činimo je apsolutno fantastična, elegantna, egzotična, sve to skupa.
Ne mogu riječima izraziti kako je ta slika u djeliću momenta promijenila moje mišljenje o ljudskim bićima.
Rekoh, “O Bože, stvarno nisam znao koliko smo lijepi.” Na bilo kom nivou, višem ili nižem, i u bilo kom stanju da se nalazite, vi ste najljepše stvorenje koje postoji, vi to zaista jeste.
Bio sam zapanjen kad sam saznao da zlo prirodno ne postoji ni u jednoj jedinoj duši.
Upitao sam se “Kako je to moguće?”
Dobio sam odgovor kako ni jedna duša nije prirodno zla.
Užasne stvari koje se ljudima događaju mogu utjecati na to da oni počnu činiti zlo, ali njihove duše nisu u samoj svojoj suštini zle.
Ono što svi ljudi traže i što ih održava, to je ljubav, rekla mi je Svjetlost.
Ono što ljude kvari, to je nedostatak ljubavi.
Objašnjenja su tako stizala od strane Svjetlosti jedno za drugim, a onda sam ju upitao, “Da li to znači da će čovječanstvo na kraju biti spašeno?”
Tada, kao eksplozijom svjetlosnih spirala iz neke ogromne trube, Velika Svjetlost se oglasila sljedećim riječima, “Dobro zapamtite ovo i nemojte to nikada zaboraviti;
“Vi ste ti koji spašavate, iskupljujete i iscjeljujete same sebe.
Vi ste to uvijek činili.
Vi ćete to uvijek i činiti.
Vama je data moć da to činite još kad ste bili stvoreni, još prije početka ovoga svijeta.”
U tom momentu shvatio sam čak nešto mnogo više. Shvatio sam da smo mi već spašeni i da smo mi sami sebe spasili, jer smo dizajnirani da se samo-korigiramo kao i ostatak ovog božjeg univerzuma.
To je ono što se podrazumijeva pod “Njegovim ponovnim dolaskom”.
Zahvalio sam se toj Božjoj Svjetlosti svim svojim srcem.
Najbolje što sam uspio prozboriti bile su ove jednostavne, ali riječi pune poštovanja: “O dragi Bože, dragi Univerzumu, dragi Veliko Ja, ja stvarno volim ovaj moj život.”
Svjetlost kao da me je udisala u sebe sve dublje i dublje. Kao da me je kompletno upijala u sebe.
Tu Svjetlost-Ljubav, do dana današnjeg nisam u stanju adekvatno opisati.
Našao sam se u jednoj drugoj oblasti, mnogo živopisnijoj nego što je bila ona prošla, i onda sam postao svjestan nečega višeg, nečega mnogo višeg.
To je bila jedna rijeka svijetlosti, ogromne veličine, široka i duboka, duboko u Srcu Života.
Upitao sam, što je to!?
Svjetlost mi je odgovorila, “To je RIJEKA ŽIVOTA.
Napij se te vode - ma koliko ti srce želi.”
Tako sam i učinio.
Uzeo sam jedan veliki gutljaj, a onda još jedan.
Napih se, tako, Života Samog!
Bio sam u ekstazi.
Onda mi je Svjetlost rekla, “Ti imaš jednu želju.”
Ta Svjetlost je znala sve o meni, sve, moju prošlost, sadašnjost i budućnost.
”Da!”
Prošaputao sam.
Želio bih vidjeti ostatak ovog univerzuma; izvan našeg Sunčevog Sistema, izvan svih ljudskih iluzija.
Svjetlost mi je onda rekla kako se mogu otisnuti niz maticu.
Tako sam i uradio, i ona me je prenijela kroz svjetlost na kraju tunela.
Osjećao sam i čuo cijeli niz prigušenih zvučnih prasaka. Bože, kakva je to brzina bila!
- Nastavlja se
( Ovaj tekst, Mellen-Thomas Benedicta, prenesen je s interneta; originalno je bio objavljen pod naslovom: The Road to Death )
bglavac
edin.kecanovic
