Ah...Konačno,pauza,
poslije duga puta!
Šutim i posmatram drvo
tu,na stanici.
Da,tamo,preko puta!

Još par listova suhih,
samo,lagani lahor,
njiše a onda,malo
pojača i…
nema ih više.

Da,pratim već dugo
kako jesen
dolazi!Ah, gle
autobus se kreće,
zar već polazi?

I opet prolaze pored
mene  slike!
Gledam prizore,
posmatram,
pejsaže raznolike.

I svugdje već jesen
svoj dekor štima!
Boje,ljeta,
zamjenjuje
onim…svojima.

Strašila i njive 
ogoljene,prazne,
visoki stogovi sijena;
dio su već poznatog
pejsaža...njena.

I svuda ona,ugođaj
novi, pravi;krošnje
gole a lišće,razbacano
svuda;po dvorištu,
po putu,po travi.

Malo blagog sunca,
puno oblaka i...
Ah!...opet kiša!
Pjesma ptica
sve tiša i…tiša.

Ali neka je!
Jesen je važna,
jesen je sveta, jer
tada beremo plodove
koji su nam rasli
preko ljeta.


Autor:Bruno Nikolic
http://nibruno.blog.hr
CC SOME RIGHTS RESERVED