No, i Zlo se sada više nije osjećalo nadmoćno i sigurno u svojoj utvrdi nazvanoj Udvina, jer Svebog Jakša svakog se trenutka mogao opet pojaviti i razoriti kule stražarske. Stoga se Crnobog uputi sa svojim vjernim pratiteljima zmijama, paucima i škorpionima kroz Tamu Noći u dublju unutrašnjost Zemlje, a na vanjskoj strani ipak ostavi crnog gavrana na straži.

Nanese tako put Crnoboga na obale triju blatnjavih rijeka. Prva rijeka zvala se Jahorika ili po Athumanunhu 'rijeka uzdaha', druga je bila rijeka Stupnica, ili po Athumanunhu 'rijeka zaborava', a treća rijeka pak naziva Trusovina, ili po Athumanunhu 'rijeka mržnje'. Iza triju rijeka pojavi se Pustara (Temnava – po hrvatskom bajoslovlju), a bio je to jadan i sumoran kraj, pust i dalek, divlji i hladan, zaboravljen i napušten, po kojem sumorno vukla tama ništavila prepuna vučjeg zla i strašna strahota tamne noći.

Usred otoka uzdizala se visoka pusta planina nazvana Jecaj planina oko koje su ležala polja čistog Zla i po kojima je travila crna trava na kojoj se taložila jeza i ogledao strah, bol i žalost. Na njezinom tjemenu uz rub plamenih provalija podigne Crnobog Zlidvor od crne bronce i smeđeg bakra, pa ga ukrasi maglom i tjeskobom, jadom i čemerom. Zasipa ga vatrom vječnog izgaranja i nazove ga Tamnograd.

Usred Zlidvora izgradi Crnobog veliku dvoranu od ljudskih i životinjskih kostiju, a zamrači je zavjesama od krvave paučine i čađi. Sjedne On tu na svoj strašni tron Zla, taman i nakazan, bijesan i srdit u namjeri da odatle širi Zlo. U ruku uhvati trozub na kojem su bile ljudska, konjska i bikovska glava, okruže ga željne i žedne slave Laž, Prijevara, Krivnja, Nepravda, Podlost i samo Zlo. To svoje strašno i tamno carstvo, ogrezlo u očaj i zadah smrti, u kojem je svaka pravda i istina trunula kao žuto lišće usred jeseni, nazove Crnobog Paklena.

Za to vrijeme dok se Zlo podmuklo pripremalo za još jednu bitku s Dobrim, Dobro je opet zaronilo u tajnovitost života. Pojavi se Razum i svuda se širila Pravda, Mudrost i Nada i Svijet opet nije poznavao bol i strah, mržnju ni rat. Onda pak se uz Izvor života, izvor životodavne rijeke, što tekla je kroz Vrijeme neprolazno prema Jezeru istine, u trenutku plavog sumraka, mrazovčev cvijet orosi rosom, a s Neba obasjaju ga zraci Ljubavi, odjednom se zemlja rastvori i niknu četiri cvijeta dotad neviđene ljepote.

Još cvjetovi nisu procvjetali kad ih je sa visokih kula Vidingrada ugledala Božena. Božena je odmah poslala mitsku pticu Crvenperku sa zadaćom da ubere ta četiri cvijeta i donese joj ih. Kada je Crvenperka Boženi donijela četiri ljupka pupoljka, ona ih stavi u Pehar Vječnosti u kojem je bila voda zagrabljena na Izvoru života. Čim su cvjetovi okusili vodu Života oni se pretvore u Nebeske dive, četiri djevojke nadzemaljske ljepotice, djevojke nježnije od ljubičica, ali istodobno snažnijih od oluje, praiskonski nage bez odjeće.

Djevojke veselo iskoče iz Pehara Vječnosti i bosonoge stanu trčati prema Jezeru istine. Kada pak u vodi svoja tijela ugledaše obrazi im se na trenutak zacrveniše. One uzdrhtale rukama pokušaju svoju ljepotu zakloniti, ali im to ne uspije, pa im tada Božena podari haljine od latica cvjetova kruške, podari im crvene trake kako bi njima kose sputale i vezale i još jače Nebom blistale. Potom im Božena redom imena nadjene: (D)Ivana, Zorana, Morena i Bojana.

Opet Svijet procvjeta i sva se srca ljubavlju napune i Dobro nošeno svemogućom voljom Svijetom pođe. Tada pak Svebog ugleda, da iz tri stabljike, s kojih je Crvenperka ubrala cvjetove iz kojih su nastale Dive, kaplje rosa koja se uskoro preobliči u tri Nore, tri djevojke tamnih kosa, divnih njedara, lijepih obraza i vitkoga stasa koje su zaogrnute čistom svilom.

Svebog im redom nadjene imena: Uresnica kojoj se odmah lice radošću ozari, a oči suzama ispune, te se zaogrne plamenom vječnim. Druga dobije ime Sritana, a ona odmah svoju dušu u tajnu zaogrne, zaogrne se obećanjem koje porubi crnilom Noći. Treća imena Usudnica postane moćna i silna i paunskim ponosom zakorači, ogrne se mirom i zmijskom nepouzdanošću, naoruža se bičem očaja.

Djevojke postanu vidljive i u nevidljivom, čujne i u nečujnom, a kad ih Božena ugleda ona se na trenutak uplaši. Djevojke joj u glas odgovore: 'Ne boj se majko božanska jer mi smo stroge prema ljudima, a blage prema bogovima!' Bile su to suđenice (sojenice – po Athumanunhu) koje se odmah upute na otok što izdizao se usred Jezera istine. Od trenutka kada su suđenice stupile na otok on dobije naziv Otok Uspomena na kojem njih tri stalno predu, pletu i raskidaju niti Života.