Ispod ovog papirnog neba,

plavo obojanog

koji se svaki čas

može pokidati

i pokazati drugo nebo,

možda plavlje
 
a možda sivlje,

ispod ovog nacrtanog,

stvorenog neba,

ja za nas,

ljubljeno moje,

stvaram neraskidive oblake,

neugasivo sunce,

cvijet koji će za tvoje oči

vječno disati ljepotom

i komadić zemlje,

u kojem će korijen tvoje duše

naći utočište...

O, ti i ne slutiš,

koliko su se moje spirale svijale

kromosomi, plesali svoj ples  i svakim novim životom

čuvali sjećanje na tebe,

unatoč bezbrojnim brisanjima

i pokušajima

otrgnuća

moje vjernosti...

Uvijek sam se nekako provlačila

kroz labirinte

i zamke astralnih putnika

smiješno zavidnih

i čudno gladnih

željnih istinske ljubavi

koju sam uvijek čuvala

za naše susrete...

I uvijek bi se prepoznali, nas dvoje,

zagrlili,

pa svojim putevima krenuli...

Ispod ovog papirnog neba,

gdje papirne ptice sanjaju

svoje besmrtno tijelo,

ja im stvaram šumu

gdje će slobodne

za tebe svoje pjesme čuvati...

Ispod ovog plavog sna

Koji će se rastočiti

dodirom stvarnosti,

ja stvaram more,

i meki žal

kojim će tvoje  noge koračati

i tragovi konačno zauvijek u pijesku ostati...

Ispod ovog papirnog neba

moja  ljubav  piše pjesmu za tebe, koju možda

ni nećeš pročitati

ali ćeš je  dušom

osjetiti...