Netko je već bio tu

 ispod mojih stopala

 izlizan oštri kamen postojanja

 na putu do vrha

 gdje srce svoje

 trebam ponijeti...

 Netko je bio tu,

prije mene,

 zaisgurno...

Posvuda se sjaji

razbijeno staklo duše

gdje snovi zarobljeni bijahu...

Ne možemo nositi snove i srce

u isto vrijeme...

Snovi su blagotvorni gutljaj spasonosni

kada se sve ruke koje ti mogu srce ponijeti povuku

kada se sva obećanja i nade

zatvore u školjku samodovoljnosti...



Ja uporno vučem svoje srce

bremenito

 svim poklonjenim komadićima

srca drugih

koji su odustali na pola puta od sebe

i meni ostavili da ponesem

da odnesem

njihovu ostavljenu nadu

do čudesnog platoa vjere

koja ne prestaje...

Netko je već koračao

ovim putem

kojim se ja uspinjem

orošena kapljama znoja

tvrdoglave upornosti

koja kao sitan dažd

natapa

kamen  samoće...

Znam da će iz kamena

 jednom niknuti cvijeće,

ali ja ga neću vidjeti...

Sada vidim samo čudo

beskrajno čudo lakoće moga srca

koje je nekom najteže breme

ali težina bremena

uvijek postaje laka

u naručju vremena...

Netko je već bio tu...

na vrhu kojeg osvajam

neću ostaviti zastavu kao dokaz

moje pobjede...

Tamo ću prostrti meki sag

svoga osmjeha

i čekati oblak i pticu...

Da me ponesu

dalje

iza svih postojećih nastojanja

iza svih poznatih stremljenja

gdje ću konačno

skinuti kapu nebesku

i odoru zemaljsku

gdje ništa osim sreće

postojati neće...