Nekoć davno, u ono staro doba, onda kada su na vrletima vječne planine Svitogore pauci ispleli paučinu u kojoj su se otada počele zaplitati i preplitati drevne priče Hrvatskog bajoslovlja, božanska majka, predivna žena Sveboga, usred Ružicagrada što prostire se na padinama Nevenplanine, kada Božena veličanstvena u svojoj utrobi osjeti da se pomaknulo dijete, kružile su Svijetom zagonetne priče predivne.

Bilo je to njezino drugo dijete, maleni Zvonimir, što predstavljat će Sunce starom narodu Hrvatskom. Kada je došlo vrijeme da Božena bajna rodi, pozove ona vilu Ivanu, vilu kose boje zreloga žita odjevenu u haljinu posutu Zvijezdama, pa se zajedno s njom spusti puna božanske svijetlosti na Zemlju. Silna nebeska svijetlost i ljepota obasjaju Zemlju, iznenada i niotkuda, tiho poput perja divovskih ptica počnu padati prve pahulje snjega ... okupi se tada taj narod Hrvatski i u ćudu svijetlost promatravši.

Vila Ivana porodi Zvonimira, u zipku ga ona položi i stavi mu bogato ukrašenu knjigu pod glavu, obrisa rosu s lica i čela majke Božene, pa Svijetu i puku pokaže maloga božića. Opet silna nebeska svijetlost zasja na nebu i obasja zemlju, a narod se stane silno radovati. Muškarci požure u šumu i odsjeku 'Badnjak', na ramenima ga donesu u kuće, starci ga vinom zaliju, a žene i djeca posuše ga pšenicom, pa ga zapale u čast maloga Zvonimira.

Od toga trenutka na Zemlji nestane patnje i boli, nastane žubor potoka i veseli pjev ptica, a maleni Zvonimir bezbrižno je stasao u lijepoga mladića, mladića sjajne kose i otvorenoga lica. Vijenac blistave božanske svijetlosti okruživao je glavu mladoga Zvonimira, a bio je on toliko lijep i toliko mio da bi svakome već na prvi pogled srce stalo plesati i tijelo bi se ushićenjem ispunjavalo. Svi i sve na Nebu i Zemlji voljeli su i voljelo je Zvonimira, no, u dubinama podzemlja, u carstvu Crnoboga, prema Zvonimiru kiptjela je silna i neopisiva mržnja.

Kada pak je Zvonimir stekao zrelost pozove ga otac Svebog sebi i ovako mu on zbori: 'Zvonimire, sine moj, svaka stvar i svako stvorenje na svijetu ovom mora imati smisao i svrhu života ... tako ćeš ti biti 'nositelj svijetlosti i rastjeritelj tame!' Svebog uzme u ruku dvosjekli mač sa zlatnim rukohvatom, mač koji štiti, ali i ubija, mač koji sječe drvo, kamen, ali i željezo, plještimice ga položi sinu na desno rame, proglasi ga vitezom Nebeskim i preda mu ga. Potom mu još da zlatnu bojnu kacigu, crveni plašt, srebreni rog ukrašen jantarom kojim će moći u boj pozvati sve 'pravednike nebeske i zemaljske'.

Zvonimir zahvali ocu i uputi se pun hrabrosti i odlučnosti stazom što bogovi je utrše prema samom središtu kruga života. Odjednom uz stazu stane cvasti i nicati mnogobrojno cvijeće, a potom Zvonimir začuje tihi topot iza sebe, zastane, okrene se i ugleda plemenitog krilatog konja Krilaša kako ga zapamti Hrvatsko bajoslovlje. Plemenita životinja poslušno pogne glavu i svojim velikim očima uputi najiskreniji pogled, pogled uhvate Zvonimirove bistre oči i rodi se neraskidivo prijateljstvo, rodi se moćno nebesko oružje, rodi se zapravo Sunce zlaćano ...