“Sreća nije u događajima. Ona ovisi o plimama i osekama uma.” Alice Meynell

Sretnem Sretne Misli. Skinem šešir i duboko im se naklonim. Često ostanu uz mene cijeli dan ili više njih uzastopno. Razgovaramo kao gospoda, psujemo kao kočijaši, smijemo se kao luđaci. Uglavnom mi ne smetaju. Nikad ih ne tjeram, ali znaju kada treba same da odu.

Na njihovo mjesto dođe gospođa Melankolija. Čudna je. Tužna, a ipak nekako mirna, blažena, morbidno sretna. Ona nikada ne dolazi u tišini. Uvijek je prati nekakv zvuk piana ili stringa, spor, težak, usporen a opet nekako – sretan.

Sretne Misli i gospođa Melankonija se lijepo slažu. Slažu se i sa gospodinom Juče, samo… ponekad dozvole i đavolu da me posjeti. Đavolu koji sebe naziva Gospodin Sutra. Njega baš i ne volim. Uvijek povede sa sobom svoju prokletu parnericu: Gospođu Brigu. Demoni!

Prokletnici Sutra i Briga ne ostaju dugo i ne dolaze previše često – valjda znaju da nisu dobro došli. Ali ponekad ostave iza sebe takav zadah truleži, da me danima Sretne Misli i gospođa Melankolija zbog toga ne posjećuju. U tim danima sam u društvu Gospođe Nade. Šeta pokraj mene, pravi mi društvo, sve dok opet ne sretnem Sretne Misli.

Nedim Bajramović | Preuzeto sa bloga autora: Sretnem Sretne Misli.