Ovo jutro,
otvaram staru futrolu
pomalo ilizanu,
od putovanja iskidanu,
na trgu,
usred pospanih koraka
i uspavanih pogleda,
zasvirat ću blues,
onako istinski,
iz srca,
ne razmišljajući
hoće li se tko osvrnuti,
zastati,
koji novčić ostaviti
komadić duše
mrvu osmjeha
ili šaku podsmjeha...
Ja ću ipak zasvirati:
Za one,
koji ispunjenje svoga sna
čekaju širom otvorenih očiju,
čekaju,
i ne odustaju..
Onima,
koji svoju ljubav ne zatvaraju
kad bi trebali širom vrata otvoriti,
Nego hrabrošću svojom
pristupaju zvijerima u sebi
i krote ih
svojom strpljivošću,
svojom odanošću...
Zasvirat ću ja taj blues,
za sve koji se mogu
u svakoj situaciji prepustiti
u svakom trenutku se opustiti,
ali i onima
koji život odžive
ugušeni predrasudama
oivičeni zakonima
i nametnutim uvjerenjima..
Zapjevat ću onima
koji ispod ljepote neba
šator svoj sastavljaju
ne bi li svaki tračak sklada vječnosti ulovili
i srce svoje
dobro za put napunili..
Spomenut ću hrabrost
koju očevi daruju
i nježnost,
koje majke imaju...
Mudrost se nikad ne uči iz knjiga
nekad je tako čudesno skrivena
da je tek dodirom iskrenog srca možemo naučiti
bez ijedne riječi
bez ijednog slova...
Zapjevat ću,
onima koji se vole u bezdan svjetla baciti
ne razmišljajući
imaju li krila
dovoljno snažna za let
i koji ne postavljaju pitanja o
sigurnom spuštanju,
koji se ne oslanjaju samo na svoje postojeće noge
već koji čudesno vjeruju
da koračati zapravo
u konačnici
i ne trebaju..
Suprotstavit ću praznim hramovima
bez duše
mjesta
gdje se moli
samo uzdahom,
samo pokretom
samo jednim otkucajem srca,
prirodu,
gdje nije potrebno nabrajati
čak ni govoriti...
Sve to
stat će
u ovaj promukli
iskreni blues,
i znam
da će mnogi samo glavu okrenuti
ili me prezrivo pogledati,
ali ja pjevati ne prestajem
i od svoje pjesme
ne odustajem..
Možda je naivna
onako obična
od ulične prašine sakupljena
od samoće sastavljena,
ali pustinjak ne zna drugačije,
jer on je i obješenjak
i kralj
i budala
i zanesenjak...