Kažem ja, tebi, Bože, da  ću ostati i postati uzemljeni vizionar, kojem je sidro preduboko ukopano u dno oceana, da bih ga mogla izvući sama..

A ti mene zagrliš, i kažeš da će se sidro samo osloboditi, kada se plime toliko podignu da voda više ne može držati niti barku niti sidro..

Koje plime, moj Bože...

Sanjam o nekom novom svijetu, gdje se nitko više neće nazivati svojim imenom, gdje neće biti razdvajanja, nego samo sastavljanja...

Koliko god daleko odmakla, sidro povuče natrag, jer stalno osjećam da trebam biti još ovdje...

Ponekad se osjećam kao zrno pijeska, ponekad moćnija od svih univerzuma zajedno...

Sitna, kada ne mogu onima koji su zarobljeni u svoju svoja 4 zida, objasniti, kako je lijepo izvan zidina...

Moćna, kada udahnem Tvoj dah, i shvatim koliko toga mogu učiniti, samo spoznajom da postojiš...

Smiješna i čudna postajem, kada izmišljam nebo za najneobičnija bića, u koje mnogi ne vjeruju da uopće postoje...

Smiju mi se, kada spominjem portale kroz kojih samo dječjim srcem možemo proći i dotaknuti meki jastučić Tvoga Srca...

Da...

Bio si ovdje, nebrojeno puta, i u svemu još postojiš...

Možemo te doticati svakodnevno, a izabiremo život bez Tebe..

I dotičemo prazninu, slijepi, vjerujući da uživamo puninu...

Ponekad sam i izopćenik, kada me umaraju parade kičeraja, ljudi koji se dokazuju, ljudi koji histeriziraju, ljudi koji su sve, samo ne - ljudi...

Tada tražim samoću, da bih sve to prihvatila strpljivo i da ljubavlju...

Jer ovim vremenom vlada nestrpljivost i netolerancija...

Ali mi smo ipak gospodari baš tog vremena...

Gospodari, čiju moć trebamo mudro koristiti...

Kako, svako zna ponaosob, za sebe...