Mislila sam da je sve u životu savršeno.Dobila sam što sam željela,bila sretna.A onda u trenu cijeli moj svijet se srušio.Otišao je voljeni...Ostao je rusvaj,suze bol,rana otvorena,operacija naživo,bez anestezije. Ostale su tvoje stvari,sapun,četkica za zube,vlasi na češlju,jastuk pun tvoga mirisa,hrana u frižideru kupljena za tebe.Ostala je praznina u uhu koju više ne ispunjava tvoj glas.Ostali su tvoji planovi,želje, strahovi,tuga,tvoje rane koje više ne mogu liječiti...Ostalo je toliko toga,previše...ma ostalo je sve ,osim tebe. I ponekad trčim po kući,tražim te plačem,dozivam te zavirujem,negdje si se sakrio...jednom ću te naći.A možda sudbina bude umoljiva pa ti nađeš mene. Nas dvoje našli smo se kako je karmička sudbina odredila. Upijala sam tvoju ljubav tvoj glas..srno moja i košuto,ružo moja...Pamtim kako sam te ljubila i opet nestajem u tvome liku,tvojim očima.,duboko, duboko. Pamtim tren kada smo prvi puta skliznuli jedno u drugo,kroz zjenice ,kroz tijela...dvije duše oduvijek i zauvijek povezane,prirodno i lako,bez riječi.Dvije duše prelivene jedna u drugu,pronađena,prepoznata,jedna davna ljubav...LJUBAV! Svima se čini da si ti otišao,da sam ja ostala.Ma samo tako izgleda .Ija sam otišla s tobom...Ali pssst, to je moja tajna.Neka mi sudbina bude umoljiva!