Ne može se reći, da su današnji zlatari isto kao i oni nekadašnji i općenito bi se moglo reći, da se čitava zlatarska struka srozala na niske grane i da je svakim danom sve gore i gore, ali to nije slučaj samo sa ovim zlatarskim zanatom. 
To je slučaj sa gotovo svim današnjim zanatima, da se struka srozala na način kako više nije prepoznatljiva u svojoj prirodi i svojim karakteristikama. 

Najbolju ilustraciju o tome srozavanju struke imamo u slučaju pomorskog kapetana sa kruzera ''Costa Concordie'', koji je svojom neodgovornošću i neznanjem prvo nasukao brod i tako doveo stotine ljudi u pogibeljnu situaciju, a onda pobjegao sa komandnog mosta pod izgovorom, da je učinio sve što je mogao, a sada da je vrijeme da spasi svoju glavu. 

Nekada su kapetani tonuli sa svojim brodom, a danas kapetani prvi bježe sa nastradalih brodova, a ostali kako se snađu. 

Zato što je nekada zapovijedati brodom značilo imati odgovornost za posadu, za cargo, zato što je tako kapetan prehranjivao sebe i svoju obitelj, zato jer je svojim rangom uživao socijalni ugled i privilegije i konačno, zato jer je brod unekoliko bio njegova kuća, njegovo bogatstvo, njegova čast i konačno njegova ljubav sa kojom on tone i pogiba kao pravi muškarac. 

Jer biti muškarcem, značilo je pristati na odgovornost i u nesretnom slučaju na pogibelj ali časno i pošteno. Zato nije čudna naša Ruža vjetrova: Težak, Gorak Lebac Svakom Onom Ludom, Poštenom Mornaru, Tramontana, Grego, Levanat, Široko, Oštro,Lebić, Ponente i Maestral!!!!!!!!! 

To je značio nekadašnji kodeks časti u nautici. 

Isto tako nekada biti zlatarom značilo je biti upućen u sve tajne tog zanata kao i u tajne državnog trezora, trgovine, geografije, vojne vještine.

Danas je stanje stvari sasvim drugačije: odem ja do jednog zlatara u Adelaideu pa zapitam ima li lijepih vjenčanih prstena. ''Ima'' veli on , ''…evo pogledajte kako su lijepi…'' pa mi pokaže cijelu kutiju punu zlatnih prstenova. I kada se ja raspitam kolika je cijena, a ona bijaše 400 australskih dolara, pristanem pa zadovoljan odem doma, ali nakon nekih par dana sjednem u teretani za neki teški stroj za dizanje utega, a kako bijah sa tim prstenom to se dogodi, da se on stao ribati o teški metal i pogledam slučano taj prsten i primjetim kako se sa njega skinuo površinski zlatni pokrov, odnosno, primijetim, da je meni zlatar prodao pozlaćeni srebrni prsten. 

I da stvar izgleda što uvjerljivije, na tom prstenu je bio utisnut žig sa brojem 925 - tobože je njegova vrijednost u karatima veća od 20 karata, ali je zlatar i u tome bio nevješt, jer postoje brojevi 900 za 21 karat, 916 za 22 karata, 986 za 23 karata i 999 za 24 karata zlata. 

I tako se, dakle, ispostavi, da ja platih 400 dolara za pozlaćeni srebrni prsten, koji bi se mogao u Gradu prodati kao bižuterija. 

Danas taj prsten držim u svojoj kutiji za dragulje (kojih nemam mnogo), da me podsjeća na propadanje naših zanata kao i na propadanje moje nautike, jer to ti dođe na isto! 

 

iz moje knjige

"RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php