O čemu je to pričao Athumanunh? O legendarnom zlatnom gradu Manoa, ili o tajnovitom El Doradu, a kakve to tajne krije legenda o El Doradu? Nekada davno prije nego su tu stigli španjolski konkvistadori na području današnje Nove Grenade u Kolumbiji cvala je civilizacija tajnovitog naroda Chibcha (Čibča) koja se prostirala područjem današnjih rijeka Sauarez i Čibčamoka.

Drevno kraljevstvo Chibcha činila su tri plemena povezana u moćni savez. Na jugu je gospodarilo pleme Cipa, središte kraljevstva pripadalo je plemenu Cakva, a sjeverom su upravljala plemena Iraci. Na misterioznom jezeru Gvatavite nalazio se hram koji je predstavljao središte Chibcha saveza.

Tu bi svake godine u velikoj ceremoniji i svečanosti svećenici Chibcha  premazali poglavicu (kralja) tekućom gumom, te ga posipali zlatnom prašinom. U samo praskozorje, nešto prije izlaska sunca, kralj bi se ukrcao u čamac i veslao prema središtu jezera.

Tom prilikom svećenici bi u jezero bacali razne dragocjenosti izrađene od zlata, a narod bi okolo jezera palio vatru i čekao da kralj zaroni u jezeru. Kralj bi tada plivao natrag na obalu, pa kada bi izašao na obalu, na njemu više ne bi bilo zlatne prašine koju bi isprala voda. Tada bi započela vesela svečanost naroda okupljenog na obali jezera.

Naime, Chibche su vjerovale da je u njihovom ritualu koji je simbolizirao spoj dvaju temeljnih životnih elemenata, Vode i Sunca, pa je potapanjem njihovog kralja u vodu jezera koja bi potom sprala njihov dar s njega, osiguran kontinuitet života do slijedećeg obreda.

Na kraju Athumanunh će još samo dodati da je vrhovni bog Chibcha panteona – Bochikha, častan starac s dugom bijelom bradom koji je poslan od samog stvoritelja Chimingagve da ljude nauči međusobnom razumijevanju, ljubavi i korisnim znanjima. U njihovu zemlju došao je s istoka, iz dubina Atlantika, a nekada su ga zvali Nemterkvetebu (poslanik Bogova) ili Sugunsua (osoba koja nestaje).

Legendu o nestalom zlatnom gradu tajnovitom Manoa zabilježili su prvi španjolski konkvistadori u svoje dnevnike, a ista takova još i danas prepričava se među Inkama i nekim plemenima koja obitavaju u području Amazone. Po toj legendi žitelji čarobnoga i misterioznoga zlatnoga grada Manoa, što stajaše nasred jezera na zlatnim stupovima, nisu baš bili bezbrižni.

Naime, redovito su morali darivati žrtve nekakvoj vodenoj nemani što živi u dubinama misterioznog jezera. Noću bi ta vodena neman, prema pričanju žitelja grada, izlazila na mjesečinu. U početku žitelji Manoa na obali bi privezali nekoliko goveda i to bi neman u potpunosti zadovoljilo. No, kasnije neman bi bila zadovoljna samo nakon ljudske žrtve. (možda lijepa djevojka pomislio je Athumanunh na trenutak se prisjećajući da ima još takvih priča i legendi i kod drugih naroda)

Kada pak je žiteljima zlatnoga grada dozlogrdio teror vodene nemani, oni su jednostavno napustili čamcima svoj grad i zauvijek nestali u dubinama amazonskih prašuma. Vodena neman osuđena na život u jezeru nije mogla za njima, pa je u svom bijesu zauvijek porušila čitav grad čije su zlatne ruševine završile na dnu jezera.

Dakle, ostala je samo legenda koja je desetljećima poslije, a ponekad i u našem dobu znala zagolicati maštu neustrašivih konkvistadora ili avanturista koji su pokušali pronaći ostatke zlatnoga grada Manoa ili El Dorada. No, bilo kako da bilo, misterija Vražjeg jezera i tajnovitoga zlatnoga grada nikada nije razjašnjena, a stravična priča o nestalim konkvistadorima i avanturistima još će izgleda dugo plašiti, opominjati i raspirivati Athumanunhovu maštu o tajnovitom i drevnom zlatnome gradu Manoa …