Slika promiče pred mojim očima..Ja je gledam, kao živu ikonu, koju trebam postaviti negdje među zidove hrama vlastite duše..

Sveci prolaze tiho, ne puštajući glasa, pored beznadnika, koji bi krikom ispratili taj muk pored njih, koji se maskom potiskuje..

Beznadnici će postati sveti, kada se usude progovoriti, kada se usude biti sve ono što im dirigirana svetost  zabranjuje..

Oni koji su kreatori, u mimohodu sa sobom vode tisuće svojih iznjedrenih, srcem rođenih kreacija, tisuće svoje djece, koje oni, koji preziru rađanje, smatraju izrodima..

Hard time...

Stvaraju se stvari koje nemaju život.. Masa je proždrla iskru istinske božanstvenosti..

Sve se kupuje, sve se prodaje,  umjetnost je prestala govoriti, zašutjela je, nad silnom požudom onih koji je pretvaraju u iluziju..

I svetost prestaje to biti..

I ona se baca u masu, jer, čim se prihvati kao način življenja, ona postaje istaknuta, glasna.

I gubi svoj identitet.

Stvaraju se relikvije koje će kao bludnica biti izložene poljupcima bez imalo želje da se uđe i bit njihovu...

Relikvije mentaliteta, relikvije dopadanja i samodopadnosti..

Profaniziraju se suštinski ideali, sve tone u kaljužu prihvaćanja stvari bez opiranja..

A ispod blata i dalje bijeli lotos čeka dažd koji će blato pretvoriti u jezero..

I latice otvoriti, kad Sunce novoga dana zasvijetli u punom sjaju.

A novi dan je blizu...

Dok šareni i nijemi mimohod ne prođe, i tama se ne  prepusti svjetlu do kraja.