Začudo, koliko ozbiljno ponekad uzimamo fragmente koji egzistiraju nemjerljivom neozbiljnošću postojanja...

Sve jest igra, ali igra u kojoj mi odabiremo svjesno količinu oporosti ili količinu sladunjavosti..

A  žudnja u nama bori se za ravnotežu..

Htjeli bi u trenutku raskidati veo iluzije kojeg smo sami satkali, da sakrije našu golu iskru istine, koju smo ukrali sa posljednjeg zgarišta, gdje se spaljivao zadnji pokušaj pokazivanja te istine..

Žudnja u nama želi razbiti zrcalo sna, portal, kroz kojeg jedino možemo doći u predjele životnosti..

Ali veo i dalje leprša, netaknut, a zrcalo pokazuje samo vlastiti odraz..

Možemo li se do kraja osamiti, od vlastitih šapata tisuću i jedne latice, tisuću i jednog lika, koji nas uvjerava da je baš on stvoren da nas upotpuni do kraja, sastavi u konačno Jedno?

Nikad dosta jadikovki, nikad dosta naricanja..

A bitak se iza svega skriva, i traži da  ga zagrlimo, makar je sklupčan kao zmija ispod kamena, makar je tvrd i opor, kao najgorči pelin, makar je nedohvatan, kao posljednji runolist na vrhu planine, gdje nitko nogom kročio nije...

Kad sve što pokušamo učiniti, ne urodi plodom, tek tad će niknuti iz besplodne nade pjesma života..

Ne trebam je tražiti..

Ona u meni utire svoj put kroz ključajuću plazmu maternice univerzuma, koji se neprestano rađa ponovo..

I nikad ne nestaje, i nikad ne prestaje...