Kada je bila dovežena u dom, "kuću zalazećeg sunca", kako ga ja nazivam, bila je prvo neopisivo utučena i tužna.. Sin je rekao da je ne može ostavljati zaključanu kod kuće, dok je na poslu, a njoj nije bilo jasno, zašto se to razdvajanje uopće događa..Sitna mala bakica,  od jedno 40 kg, sa golemom golemom boli na srcu..

Slovakinja po narodnosti, nisam je pola razumjela što mi je govorila, ali, razumjeli smo se pogledima...

I rijetkim osmjehom, kojeg sam kasnije samo ponekad izmamila iz nje..

Obična, jednostavna i čista duša..Poput djeteta.. Cijeli život je provela u nadnicama, pomagala svima kojima je mogla..

Začudila sam se, kako nije znala koristiti slamku..Sokovi na taj način su joj bili strani...

Danima je, razgrnuvši zavjesu, gledala u prozor, čekajući sina.. Kad bi se pojavio, prohodala bi  i oživjela.. Čekala da dođe trenutak kad će je odvesti kući..

Zvala sam je od milja "moja bebuška", jer je uživala kad bi je vodila na jutarnje tuširanje..

Uvijek mi je u prolazu, kad bi je ušuškala u njenu "bajtu", krevetić sa ogradom, uspjela dati pusicu u obraz..

A ja nisam mogla odoljeti, a da je ne poljubim u čelo..

Međutim, njena depresija je bila tolika, da više nije željela hodati, ali ja sam je kolicima odvozila u boravak, među druge ljude..

Rekli su da neće sama jesti više, ali kad se našla među drugima za stolom, i uzela komadić jabuke, grickajući ga, činilo mi se kao da doživljavam vlastitu pobjedu želje i volje, da se povrati u život, kojega se svjesno počela odricati..

Danas, kad sam je podigla i uspravila, za vrijeme ručka, pojela je samo zalogaj.. I kao malena ptičica, spustila glavu...

Tri puta je duboko, duboko izdahnula...

Ja, koja sam tolike ispraćala sa poštovanjem i ljubavlju, na njihovo zadnje putovanje, bila sam zatečena.. i nisam mogla zaustaviti suze..

Voljela je svoju krunicu, i tiho sam izmolila one čarobne molitvice koje je voljela...

Dugo sam je držala za ruke, žuljave i izborane od godina i rada..

Zahvalila sam joj što je izabrala baš mene da u mojim rukama izdahne.. da li je to blagoslov, ne znam, ali svakako je osjećaj koji se ne zaboravlja..

"Doviđenja, Slavice, dušo, koja si  došla na stazu mog života", prošaptala sam,  dok sam stavljala malenu svijeću na stolić, i sklapala joj ruke na prsima..

Život se nastavlja..Ali neki fragmenti uvijek ostanu ubilježeni u dnevnik vremena...