Kako mi je počeo ovaj dan?

Hm...Uz sve pokušaje sabranosti, pomalo nemirno, uslijed silnih pokušaja da sve bude na svom mjestu i da stignem napraviti ono što sam si zacrtala..

Sve te iluzorne priče, svi ti pokušaji da Stvarnost obojim istinskim bojama, sve je to u trenutku izgledalo neizvedivo..

Ova slika jest ja, ali bez cigarete u ustima.. Ipak sam prvo uključila...kafu...

"kafu mi draga ispeeeci..baš kao da je stvorenaa zaa meeene.."

Ah, te sitne ovisnosti...

A onda sam zastala...

Otvorila širom oči

i prepustila se bojama jutra...

Prepustila sam Onome koji je Ja, da me opet zagrli jako, i dozvoli mi da budem to što jesam: potpuno nesavršeno biće u vlastitim  očima, koje je On, u bujici ljudskog samooptuživanja pretvorio u savršenu ljubav...

Lijep je to osjećaj... Kada uvijek znaš i siguran si, da je uz tebe Netko tko te nikad ne zaboravlja, i u trenucima najveće osamljenosti, pruža ti ruku..

Tada postaneš radostan, poput malog djeteta, i prepustiš se igrama bez granica, jer, duboko u tebi, ugrađen kompas prema Istini uvijek pokazuje smjer puta, ako pomisliš da si se izgubio..

Tek tada, uvidiš po ne znam koji put, da radovanje u malim stvarima vodi u bezbrižnost i sreću..

A te  male stvari su za mene ovoga jutra:

Obitelj i zajedništvo, ma koliko malo vremena bili zajedno.. svaki zajednički trenutak je blagoslovljeni trenutak..

Popevši  se ponovo do vrha, odbacila sam smiješne cipele, dohvativši krilo moga anđela, koji me je opet odveo negdje daleko, iza duge...

Još sam tamo.. zaigrana i nasmijana...

Niti jedna knjiga nas ne može naučiti tim divnim trenucima bezbrižnosti i vjere..

Ali nas mogu podsjetiti da je put do tog unutarnjeg sklada, samo u nama, i nigdje dalje..

Zato vas još jednom pozdravljam..

Do novog susreta...