Sjedjela je kraj prozora

Sklupčana, u  svojim mislima

Kiša je tiho padala

Duša je njena plakala.

 

Sijeda joj glava klonula

Ruke je sklopila

U sebi, da samo On ćuti može

Ponizno je  molila

 

Svijeća na stolu još je tinjala

Stara je ura na zidu odbrojavala

Svo vrijeme i  godine njene

U samoći provedene.

 

Izbledjele slike na zidu su pričale

O prošlosti jedne familije

Radosna ,nasmijana lica

U zagrljaju roditelja.

 

Suznim je pogledom još jednom pogledala

Tiho im svima zbogom prošaptala

Svijeća je tada dogorjela

Ona je tiho izdahnula.

 

Jedna žena, mati

Sa životnom pričom na licu ispisanom

Sama, u svojoj sobi

Kraj prozora koji je na put gledao.

 

Ako se ikada zapitaš

Što starost ti  sutra donosi

Ostavi vrata otvorena

Za nekog slučajnog prolaznika.

 

Djeca  u gnijezdu ostanu

Do svog prvog slobodnog  leta

Jednom kada se vinu ka nebu

Ti ostat ćeš sama i čekati.

 

Možda će vjetar glase donositi

U noćima dugim, bez spokoja.

Možda će kiša suze isprati

Al srce će ipak i dalje plakati.