Često se uhvatim u razmišljanju, kako je zapravo teško dati završni štih u izgradnji kuće svoje duše..

Koliko ljudi, toliko kućica..Neke su velelepne, ogromne, pravi dvorci, dok su druge malene, neugledne, a opet, nečije, i oni koji ih nose na leđima, vole ih takve kakve jesu..

Da, dobro sam rekla, svi smo mi jedna vrsta puževa, ili račića samaca, koji svoje kuće nose sa sobom, napredujući puževim korakom..

U osvitu rođenja naše duše, trebala je podrška Kreatora i prijatelja..Duša voli učiti, graditi, nadograđivati, uživa u svojim vlastitim nacrtima, ponekad se igra sa materijalom i bojom.. Kreativnost joj je poklonjena, i vezivni materijal-ljubav.. A dalje..?

Recimo da je svaki novi život jedan novi plac, zemljište, na kojem zastajemo, spustimo na tren našu kućicu, i razmišljamo, što bi mogli novo od nje napraviti..

Zanimljive su te simbolike koje se provlače kroz bajke..

Tri praščića, dvoje uživaju život, na svom placu, ne razmišljajući da kuća mora biti na čvrstom temelju sagrađena.. Ne slušaju savjete trećeg, mudrog prijatelja, koji strpljivo zida svoju kuću, jer zna da opasnost vreba negdje... Još bude i ismijan..

Kao i Noa...

Filozofija tipa-uživaj dok možeš- ne dotiče one koji vide stvari iza pozadine..

Kuće od slame bivaju porušene..Otpuhnute...

Mudri praščić je pokazao osim mudrosti i strpljivost, i opraštanje.. Primio je svoje prijatelje koji su ga smatrali budalom..

Koliko se sjećam, bilo je tako.. Negdje je ta bajka izmjenjena, pa praščić mudrijaš ostavlja svoje prijatelje da se snalaze kako znaju..

Njihov izbor, imali su priliku da grade drugačije..

Nije ni to loša varijanta, samo malo možda okrutnija..

Sve se događa ipak u službi izgrađivanja i samoizgrađivanja..

Sve u svemu, poanta je u tome, da naše duše imaju neiscrpan izvor mogućnosti izgradnje i nadogradnje..

Možemo biti umjetnici, možemo biti rušitelji, a možemo biti i pušitelji..Da prostite na izrazu, takva je bit našeg trajanja...

Kako se postavimo, tako će biti..

Najvažnije je da ne zaboravimo da plac ne nosimo sa sobom, nego ono što na njega postavimo..

Sad mi pade na pamet Kanzas i Dorothy.. Njenu kućicu vjetar je odneo u zemlju snova, koja joj je opet ponudila beskrajnu mogućnost da spozna neke temeljne vrijednosti života..

Ali to je već članak za sebe..

Budite mi dobro, i uživajte u svojim kućicama.. Svaka je lijepa za sebe..