Admira Ismić i Boško Bato Brkić rođeni su 1968. godine. Beskrajno su se voljeli. Spremali vjenčanje. Ali nisu bili spremni na Zlo, na ludilo, na agresiju pomračenog uma.
Ovo ne smije biti kraj: Admira Ismić i Boško Brčkić
Sarajevo je bilo pod Opsadom. Admira i Boško se ni tad nisu dali razdvojiti. Voljeli su se, sanjali su slobodu, maštali i krojili planove. Nakon godinu dana života pod Opsadom odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Odlučili su otići negdje gdje će živjeti normalnim životom. Odlučili su osloboditi svoju ljubav. Preko zajedničkih prijatelja su dogovorili izlazak iz opkoljenog Sarajeva.
Bio je 18. maj 1993. godine kada su krenuli u slobodu. Oko 17 sati su došli do mosta Vrbanja. Potrčali su, držeći se čvrsto za ruke… Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Metak je bio smrtonosan. Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Koji minut kasnije je izdahnula.
Ovo ne smije biti kraj: Admira Ismić i Boško Brčkić
Mrtva tijela Admire i Boška su sedam dana ležala nasred mosta Vrbanja. UNPROFOR je odbio izvlačenje tijela dok se ne proglasi primirje.
Tijela su nakon sedam dana izvukli pripadnici radnog voda VRS. Nekoliko dana kasnije Admira Ismić i Boško Brkić su sahranjeni na groblju u Lukavici.
Zauvijek zajedno: Admira i Boško
Nakon rata, 1996. godine, po želji Admirinih roditelja, njihova tijela su prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav.
Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije provedena. Njihov ubica nikada nije otkriven.
Priču o ovo dvoje mladih Sarajlija su objavili svi mediji svijeta. O njima su pisane knjige, snimljeni filmovi. CNN ih je prvi nazvao – “Sarajevski Julija i Romeo”.
Sedamnaest godina od njihove pogibije, svjetski mediji su ponovili priču o Admiri i Bošku. U Bosni i Hercegovini, u Sarajevu niko ih se nije sjetio.
priredio: Nermin Čengić, 18. maj 2010
bglavac
edin.kecanovic
