Da, ja sam to, ali nisam jato i ne mogu (i nikad nisam mogla) u jato, iako jato pruža sigurnost, većinu, kompatibilnost (?) kakvu-takvu solidarnost, suradnju, ipak nikad nisam spadala u neka jata, u neka društva, uvijek sam bila – sama. Ne osamljena, već sama.

I jako dobro sam se snalazila tako sama, ali u stvarnosti nikad i nisam bila sama, jer je uz mene bila moja najbolja frendica Slavica (već sam pisala o njoj).

I kasnije sam mnoge „frendice“ i „frendove“ mjerila po njoj, tražila u njima te visoke kriterije koje je ona imala i postavila kroz moj život, ali sam samo u dvije osobe to pronašla: u Plavoj sjeni i Davoru.

Sve ostalo, bilo je čisto gubljenje vremena (što se pokazalo kroz život), ali čak ni to gubljenje vremena nije bilo uzaludno – naučilo me što ne želim i što neću i vrlo jednostavno se pokazalo ono što želim i hoću.

Naučilo me da isto privlači isto, da se ista vrsta i energija uvijek prepoznaju, da se one fine energetske energije uvijek lagano umrežavaju, bez napora, bez prisile, bez objašnjenja, bez nerazumijevanja, bez natezanja konopa, bez nadmudrivanja, bez ljutnje, bez razočarenja, bez uzaludnosti shvaćanja, bez svega „bez“: one se tako lijepo prepoznaju, kao da su jedna drugoj rekle: „ja sam ti, ti si ja“.

I to je istina.

Ja nisam to što netko želi da budem niti želim da netko bude što ja želim, ja sam ja to što jesam, kakva jesam pa tako svatko treba biti to što je i kakav je.

Teško je pisati o sebi koja sam to ja, a opet je sve tako lagano: samo trebam pogledati iz ispravne perspektive i to one ptičje perspektive: izdići se iznad svega što (meni) ne valja i što je (meni) super i pogledati sve – objektivno.

Puno puta sam se gledala iz ljudske perspektive, iz riblje perspektive, a u zadnje vrijeme se gledam iz one ptičje – kao da gledam neku osobu i procjenjujem i ocjenjujem je li to – to.

Nije mi bilo lako uzletjeti i pogledati se iz ptičje perspektive, ali kad sam sagledala cijelu sliku, cijeli pejzaž, sve doline i brda, rijeke i mora i oceane – shvatila sam (za sebe) da ja (ni)sam (ja)to.

Ja sam ja, izuzeta i preuzeta, donesena i odnesena, ali uvijek vraćena centru – sebi i svojim unutarnjim očima, svom unutarnjem kompasu, svojim unutarnjim energijama, koje me nepogrešivo vode mojoj vrsti, onom istom koje privlači isto. To je uvijek tako i tako će uvijek biti sa svim ljudima.

"Drukčiji sam od ostalih i to je moja muka. Težak, od jezgra načinjen, ja lečim metalnu potrebu da briznem u gvozdeni plač od straha i lepote. Ali čemu priznanja? Ko je mene razumeo?"- Miroslav Mika Antić

Hvala na pažnji i čitanju, želim ugodan dan

Shadow