Rođen: 25. travnja 1529. u Cresu
Umro: 6. na 7. veljače 1597. u Rimu
Mnogo je hrvatskih velikana gotovo nepoznato široj javnosti, a među njima je i filozof i polihistor Frane Petrić. Njegovo se ime pojavljivalo i kao Petris, Petriš, Petričević, a on se potpisivao samo latinski Franciscus Patricius.
Proživio je buran život, ispunjen naizmjence uspjesima i nedaćama. Petrić je rođen 25. travnja 1529. u Cresu u uglednoj plemićkoj obitelji. Školovao se u Veneciji, Ingolstadtu u Bavarskoj, Padovi i Ferrari. Predavao je na sveučilištu u Ferrari te na rimskom sveučilištu Sapienza, kamo ga je pozvao njegov prijatelj iz studentskih dana u Padovi, papa Kliment VIII.
Petrić se bavio i poetikom (pisao je i pjesme), retorikom, historiografijom, vojnim disciplinama, matematikom, geomatrijom i medicinom, no ipak glavno je područje njegova rada filozofija.
Mladenačkim djelom Sretan grad pokazao je kako zamišlja idealnu društvenu zajednicu, čime je preteča Campanellina djela Država sunca. U Raspravama o peripatetičkoj filozofiji odriče Aristotelu originalnost i znanstvenu vrijednost. Vlastiti filozofski sustav, koji se zasniva na Platonu i neoplatonizmu, izložio je u opsežnom traktatu Nova opće filozofija. Pokušao je dokazati da je Platonova filozofija najprimjerenija kršćanstvu, a ne Aristotelova misao, kako je stoljećima vladalo u teologiji.
Razvija misao da valja početi od svjetla, koje onda vodi do pravog uzroka. I prirodi je, misli Petrić, uzrok u svjetlu. Ona je odraz božanskog prasjaja, pasivna je i suprotstavljena duhovnom načelu koji je jedini aktivan. U svojoj poetici također se suprotstavlja Aristotelovim mislima tvrdeći da se umjetnost ne zasniva na oponašanju.
Misaono Petrić nije slijedio nikoga te je uistinu bio i potpuni Europejac i čovjek europskoga značenja, misaone težine te zauzima časno mjesto među velikim renesansnim misliocima.
Frano Petrić umro je 6. na 7. veljače 1597. u 68 godini u Rimu. Pokopan je u crkvi svetog Onofrija kraj Torquata Tassa, s kojim je u mladim danima vodio nepoštednu literarnu polemiku.
http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/02veljaca/0206%20Petric.html
Slijedeći misli Frane Petrića i Campanelle, studirajući već pomalo zaboravljene utopije nastale u koljevci naše kulture i civilzacije, čitajući poetične misli velikih umova u novonastajućoj znanosti, pokušah napisati UTOPIJU životu koji mnogi od nas nesvjesno žive.
Grad sunca
Kao što je sunčev sustav podijeljen u sedam planetarnih putanja tako se Civitas solis, podijeljena u sedam prstenova, uzdiže brijegom moje nove istine. Slijedeći Sofijin trag uspeh se do njegova vrha i uđoh u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav.
"Iza Sofijinog osmjeha se prostire zemlja o kojoj su mnogi već sanjali." pomislih još omamljena stvarnošću iz koje sam krenula.
"Oni su preduvjeti istinskog postojanja. Bogovi novog vremena, svo dobro ovog novog svijeta je u posjedu čovjeka." začuh dobro poznati glas sudbine.
Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav, ta čudesna energija našeg stvarnog postojanja, nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija.
"Čovjek, vječni centar univerzuma" tonovi dobiše oblike "u ovom dalekom vremenu potvrđuje drevnu filozofsku izjavu i doista postaje mjera i proporcija države koju sam stvara."
"Kako ćemo to spoznati?" pomislih
"Tvoja snaga je u tebi samoj, u tvojoj svjesnoj spoznaji čarolije života." odgovori mi energija koju sam činilo mi se sama stvarala.
"To je tvoj prvi korak ka istinskoj spoznaji" moja sudbina je bila nedjeljiva od mene i trenutka u kojem sam počela sanjati.
Hram se snagom mojih misli počeo širiti i predamnom se stvarao prostor bez granica, a ono što sam nazivala daleki horizont je bilo dohvatljivo ogledalo ljudske duše.
Drugačije nego u Wellsovom romanu ovdje nema tamnog podzemlja, nema Morloka koji traže žrtve, ali nema ni bogova kojima se podižu žrtvenici, ovdje svjetlost, svećenica sunca dijeli život i svjesnu spoznaju. Sophia, majka nad majkama iz vremena prije vremena me povede u nepoznati dio moje sudbine. Zaustavile smo se na mjestu gdje su se susrele ruke Stvoritelja i Adama.
Ugledah zemlju, onakvu kakva jeste, punu rijeka i slapova i dolina na kojima cvjeta cvijeće novih boja i rastu plodovi misli. Gradovi puni osmjeha i velikih staklenih kuća u kojima ljubav otvara i zatvara prozore. Sofija mi pokaza put prosipajući zlaćanu prašinu.
Zastadoh u parku spomenika. Slično aleji, jedan do drugoga poredani kao drveće u dva reda, okamenjeni i vječno zaustavljeni u pokretu koji je značio budućnost, gledaju me poznati i nepoznati mislioci.
Sjedinjenje vjerovanja i mudrosti daje kamenu dušu i ja osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnim dvoredom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje.
Dvoje mladih ljudi stoje pored kipa čije lice im se smješi i plazi jezik. U njegovim rukama je figurica Kronosa. Njihov razgovor me podsjeća na subotnja jutra u Lapidariju. Ono što sam ja voljela kao poeziju i što je bilo izvan svakodnevne komunikacije ovdje je objašnjavanje teorije iz koje je nastalo vrijeme i prostor. Poznate činjenice dobiše novo ruho. Osjetih njihove misli u mojima, spoznah da ono što čujem nije glas nego simfonija koju sklada moj um.
Vidjeh kako se smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i stoljeća. U jednom trenutku, onoj nikada objašnjenoj beskonačnosti, se pred mojim očima, dogodila cijela jedna epoha. Ova za mene još nepoznata energija pretvori tren u vječnost. Među statuama prepoznadoh lik Giordana Bruna i vidjeh dva goluba kako lete iznad njega.
"Došla si obavijena još uvijek tajnom početka" osjetih njegovu misao
"Došla sam da otkrijem tajnu početka."
"Ti si došla spoznati trenutak buđenja u mom snu. Snu zbog kojeg sam ovjekovječen u ovoj aleji"
"Ali ja još uvijek nisam pronašla istinu."
"Susrela si dječaka na željezničkoj stanici, naučila si da voda dolazi iz zemlje, pila si ljubav sa izvora, umrla si u stvarnosti da bi živjela svoj i moj san" njegova misao je bila dobro poznata poezija iz antologije mojih snova.
"Koji je danas dan?" upitah nesigurna u svoje vjerovanje.
"Još jednom veljača rađa san. Kreni alejom, oni koji su poslije mene tražili istinu, neznajući da traže ono što sam ja nazvao Diana, će ti ispričati priču o nastajanju spoznaje. Među njima su oni koji su pisali, kao i ja poetske tekstove znanosti, uzdizali ljubav na pijadestal sreće, ovjekovječili dimenziju sna. "
Sjetih se kamene statue s Kronosom u ruci i misao me ponovo povede k njoj.
Kameni kip je moju misao pretvarao u njegov san o nastanku prostor- vremena i brzini svjetlosti. Neka čudna snaga se širila atmosferom. Dvoje mladih više nije bilo tu, otišli su, a da ja nisam vidjela njihov korak. Nekoliko drugih je odjenom stajalo pored statue. Shvatih da oni dolaze i odlaze nečujno, za mene nevidljivo. Spoznah da sam ušla u sferu pobijanja apsolutnog prostora i vremena.
To je magloviti oblak moje svjesti, pun prekrasnih nijansi, neimenovanih boja, dokaz postojanja multidimenzionalnosti. Shvatih da nastajuća generacija nosi u sebi integraciju sa samim sobom i univerzumom, da sljedeći svoju istinu mogu osjetiti i njihovu, da je globalizacija, kojom nas već godinama bombardiraju, nedjeljiva od solidarnosti.
Zakoni džungle, koju nam je nametnuo Darwin i u kojoj smo mi rasli, su davno zaboravljena pravila ljudskog održanja. Vrsta se vratila tamo od kuda je i krenula, u rajski vrt vječne sreće. Njihova lica, u blještavilu sunca pod krošnjom drva spoznaje, odaju emocionalnost njihovih usavršenih mozgova.
I statue su izgledale drugačije iako su likovi bili isti. Čvrstina kamena je izgubila svojstvo i pretvorena u energiju ona izrazima lica daje svojstva misli koje iz nje proizlaze. Umjetnici koji su ih stvarali su vjerovali u njhove ideje i stvarali likove po idejama koje su oni ovjekovječili.
Statue su postajale dimenzije misaonog bogatsva onih koje su predstavljale.
Zanesena trenom vječnosti u kojem osjetih energiju mog postojanja i u bojama svijetlosti i tonovima muzike spoznah jednu novu dimenziju u sebi, dimenziju trajanja svijesti u prolaznosti čvrstine materije.
Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao, ideja s kojom mogu biti i tu i tamo. U ovom novom vremenu ne trebam reaktor da bih prešla u kvantno stanje sebe same. Energija koju ovdje osjećam je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, san i Anima mundi.
Čujem melodiju, zov slobode u sebi. To je zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina. Tada me taj zvuk nosi na daleki otok, u hram, gdje sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako moje lutanje ostacima života završava na krilima simfonije univerzuma i ja se uvijek vraćam kući.