“Oni su uvijek zajedno kada napadaju na jednoga.

Moj mozak sve razumije,

Ali srce je na dlanu ranjivom,

No suze u virtualnom svijetu su nevidljive

Virtuala nema lica

Gdje bi se vidio znak ranjavanja.

Magicus je bio zamišljen

Kao portal ljudi dobre volje,

Velika srca I čiste duše

No taj virtualni brod je krenuo

U virtualnu orbitu

Otvorenih vrata za sve nickove

Koji žele putovati tamo gdje je spoznaja.’’

Hm… super zamišljeno…

“magicus je postao sajmište taština,

Arena u kojoj ginu slabi,

Iz koje odlaze nemoćni…”

‘’Razumije se da želiš

sudjelovati u tom krabuljnom plesu

sadašnja maska te štiti od njihovog otrova

štiti te od ugriza bijesnih pasa

štiti te od pileće gripe, zloćudnih virusa.

Ona je tvoj antibiotic,

Tvoje cjepivo protiv njihove zločestoće”.

Hm… totalno promašena procjena!

“Na kraju se gine jer je korupcija prejaka,

Mafija kupuje potkupljive

I ubija one koji ne plešu

Ritmom njenog dirigenta”.

Hm… koja poetika…

“nije problem u tebi, problem je u meni

Ja ne mogu plesati na muziku disonanci

ušla sam srcem, bez maske, bez gnjeva,

Bez ljutnje, bez taštine,

Takvu ne podnose, ne vole, smeta im

Žele je se pod svaku cijenu riješiti

Utrti njen trag, zauvijek banirati,

Podignuti na stup srama

‘Tko je X? Tko je Y? Tko je XY?

Maske koje igraju svoju igru i dobro je igraju.

Ti si pokušala skinuti masku i prokrvarila,

sada lepršaš od nicka do nicka

i ostavljaš cvijetove svoje duše pod tekstovima,

vrednuješ nickove koji vrijeđaju,

truju, sipaju gnjev i mulj

ostavlješ svoje osmijehe

i svoje srce pod tekstovima onih

koji su XYZ skoro razapeli na križ

jer je pokušala progovoriti jezikom pravde.”

Tko, koga, zašto, u ime čega, koji jezik, koji ne-jezik

‘’Tko je odustao od borbe sa vjetrenjačama,

Ali ima snage ostati na bojnom polju

I ispijati piće koje klan nudi

Opijum koji djeluje i pripitomljava,

Suzbija želju za istinom”.

I sad se ja pitam: tko je tko, tko tu koga,

I, za ime Boga, u ime čega

Ostavljati tragove od ovog svega,

Pusti da druga osoba diše

I ne spominji je nikada vise,

Nema tu “svi za jednoga, jedan za sve”

Jer to su samo stare legende.

Sve ti to ne drži vodu,

Jer kad svi odu,

Mailovi lete na sve strane

Pa kud koja stane i ostane,

A ti uvijek trebaš neku žrtvu

Da bi u njoj ubila i majku mrtvu

Jer zaboravila si govoriti jezikom duše

Kad se sve postavljene kulise

Oko tebe uvijek sruše.

I, da… ti si rođena za taj svijet,

Jer voliš taj virtualni let,

Njihova ignorancija te itekako boli

Zato i podilaziš jer želiš da te se voli

A tvoj sarkazam znaš da vrijeđa i smeta

Duši koja živi na drugoj strani svijeta,

I sa podlosti uznemiruješ

U svakom pronalaziš neprijatelja,

Ali pri tom zaboravljaš

Da ti je vrijeme otpuštanja već odavno prošlo

Ali ne…i dalje zavijaš u sebi

Da se vidjelo ne bi

Koliko je sve ostavilo u tebi traga

Jer nekad davno si bila mnogima draga,

A nitko ti nije “oduzeo jednog po jednog prijatelja”

Već si sve to sama htjela.

I pitam se opet:

tko je tko, tko koga zašto u ime čega i koga,

Pa zašto se svatko ne drži dvorišta svoga?

Ja se u svome dvorištu lijepo snalazim,

Ali kako prolaziti, kad tu stalno tebe nalazim

Sa otvorenom vatrom otrovnih strelica

Odapetih točno usred moga lica.

To tako ne može ići

I nećeš daleko stići

Pa skupila ti cijelu armadu bivših neprijatelja,

A sadašnjih tješitelja

I poslala cijelu vojsku otrovnih strelica,

ali kad ujutro sama pogledaš svoje lice

Vidiš li koliko ga nagrđuje otrovano srce?

A to lice može biti tako lijepo,

Samo kad bi prestalo udarati naslijepo.

Nitko nije kriv, tako se posložilo,

Složilo, zamotalo i odmotalo,

I zauvijek se razvezalo.

Došao je kraj već odavno,

Ali ako pustiš i ti taj svoj kraj

Kojeg uporno držiš u ruci,

Život ti više neće biti u tolikoj muci,

Oblijetati davno izrugivane ljude

Zalijetati se slijepo pa što bude neka bude…

A što će biti?

Ne znam.

To se tak’ ne dela.