»Prije no što oči mogu vidjeti, one moraju postati
nesposobne za suze. Prije no što uši mogu čuti, moraju
izgubiti osjetljivost. Prije no što glas bude u stanju
govoriti u prisutnosti Učitelja, on mora izgubiti moć da
pozljeđuje. Prije no što duša uspije stajati u prisutnosti
Učitelja, njezine noge moraju biti oprane u krvi srca.
Iskorijeni svaki osjećaj odvojenosti. Želi samo ono što
je u tebi.
Želi samo ono što je iznad tebe. Želi samo ono što je
nedostižno.
Jer, u Tebi je svjetlost svijeta . . . Ako je ne možeš
zamijetiti u sebi, uzalud je tražiš drugdje . . . Ona je
nedostižna jer vječno uzmiče. Ući ćeš u svjetlo, no
Plamena nikad dotaknuti nećeš...
Traži put . . .
Čekaj da cvijet u tišini procvjeta poslije oluje, ne prije...
I u dubokoj tišini zbit će se Tajanstveni događaj koji će
dokazati da je put pronađen. Nazovi ga kako hoćeš, on
je glas koji govori tamo gdje nema kome govoriti - on je
glasnik bez oblika ili tvari; ili rascvjetani cvijet duše. Ne
može se opisati nikakvom poredbom . . .
Čuti Glas Tišine znači razumjeti da iznutra dolazi jedina
istinita uputa . . . jer kada je učenik spreman, spreman je
i Učitelj . . .
Drži se za ono što nema tvari ni opstojnosti. Slušaj
samo glas koji je nečujan.
Gledaj samo ono što je nevidljivo.«

Mabel Collins