Okovana ledenim pogledom u ružnim uspomenama ne mogu se odvojiti od sjećanja koja me progone kao pobješnjeli psi prestrašenu srnu. Bježim kroz labirint svjesnosti i sudaram se sa zrcalima u kojima vidim neisplakane suze na obrazima bez osmijeha. U središtu tog nepostojećeg zdanja blješti tabula smaragdina, spuštena u moje vrijeme nevidljivom rukom dobre sudbine. Zaustavljam se na stranicama neke izmišljene priče i počinjem živjeti neki drugi život. Oko mene neki nepoznati ljudi poznatih osmijeha. Osmijesi me odnose u san bez sna. Sama postajem osmijeh i krećem se polako stazama koje vode u neko drugo vrijeme. Sunce i Luna me prihvaćaju u svoj zagrljaj i ja čujem šapat ispisan rukom boga Thota na corpusu hermeticusu. Zatajila sam vas jureći tračnicama vremena koje su se nezaustavljivo kotrljale u nedohvatno sutra, odgovorih šapatu početka. Jecaj tišine je potrajao toliko koliko je trebalo da iz jednog osmijeha izrone oči boje neodsanjanih snova.  Ognjilo strasti uzburka umrtvljenu krv. Na usnama osjetih poljubac s okusom medovine pretočene iz pehara sa gozbe bogova. Miris uzbuđenja se širio odajom u središtu svijeta, a dlanovi nježnosti obrisaše suze sa mojih obraza.  Oslobodio si me iz okova prohujalog vremena, skinuo si s mene znakovlje Voodoo magije koju je silueta iznjedrena iz jezera prokletstva zabadala u meso voštane lutke koju je poistovječivala s mojim tijelom. Trenuci prokapaše iz korita nebeske rijeke i nahraniše isušenu dušu, oslobodiše je od ubitačnih sjećanja u kojima su se gomilale utvare odbjegle iz neke davno završene priče. U dubini tvog jantarnog pogleda vidjeh kako nestaje moje sljepilo na ljepotu ovoga ovdje i ovoga sada. Tihanim jezikom ljubavi je nestajalo ono što me proždiralo u bespućima traženja istine. Odgovorih ti pjesmom iznjedrenom iz središta labirinta probuđenih osjećanja.

Čovjek, čarobnjak, opsjenar
živi svoje iluzije,
svoje apsurde sanja,
čovjek to čudesno zrcalo svijeta
dotaknut Sofijinim snom
protkan krvotokom boga
diše ritam i živi pokret
tek probuđenog svijeta
u kojem njegova duša eonima luta.

To najfinije tkanje,
tvar svemira
utkana u srce
veze još uvijek
zlaćanu čipku života
s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.

Gdje počinje to veliko klupko
iz kojeg, kao pahuljice snijega
između niti dnevne svijetlosti,
izrastaju čvorovi sudbine,
i kao nestašna djeca
traže srce
tvorca čudesnog sna.

Tko zna kuda nas nosi
svileno tkanje,
satkano tisućama čvorova
sreće i tuge, ljepote i boli,
oplakano i opjevano.

Tko zna kada i kako
će svršiti
čarobni let kroz eone
u kojem vremenu
ćemo prestati tražiti put
u blještavom krajoliku
vječnoga božjega sna.

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=20413