Lazur ljubavne noći se slijevao kapljicama sreće. Skinuo si zvijezdu i darovao mi njen sjaj. Pripitomio si Kerbera pred dverima duše. Zaokružio si svjetlost u geometriju žudnje i prepustio me sili teže da sama ostvarujem dimenziju sna. Izvadio si zlaćanu spiralu iz vječnosti i pretočio je bisernu nisku  između tvog i mog neba. Anđeo je pjevušio mjesečevu sonatu prebirući po strunama nebeske harfe. Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe  ogrnutog rapsodijom boja, tebe donešenog sa Olimpa u vatri ukradenoj bogovima. Luna je prosipala kristale, lapis lazuri kojim je mostove među zvjezdama pretvarala u premosnice između duša, u afrodizijak među srcima, u eliksir putenosti, u osjećanja osjećaja renesansne istine. U tom azurnom plesu vječnosti osjetih božansku lakoću praiskona. U Platoniji otkucava vrijeme izranjajući iz treptaja tvojih očiju. Pred oknima duše se širi ružičnjak lapisnih latica na kojima se  prelamaju plameni jezici nježnih zagrljaja. U geometriji sna vidim srce svemira iz kojeg ističe lijek kojim vidam rane prošlosti. Bezgraničje ovog sanjanog ultramarina postaje krug ljubavi. Lazurni dlanovi vječnosti pretaču njene silnice u kalež života. Ruže mirišu sjećanjima na prohujale oluje i tkaju veo kojim nas brane od posrtanja u tužne uspomene.

http://umijece-vremena.blogspot.com