Sunce i sjećanja. Dan topao, mekan, bez oštrica. Svijet na istoj pozornici, pravila za svih ista.
Cvijeće u ruci, sjećanje na jedan život, misli pod oblacima, traže put, traže odgovor.
Metallica. Grmi mladost, mjesta u prostoru premalo, nemir šeta u krug.
Pink. Stupid girl, stupid girls, stupid girls.
Publika pristiže, žamor i pogledi provlače se između stakla i metala. Narančasto, prozirno, crno i sivo. Nježne note iz glazbe sjećanja prelaze u cvilež bahatosti. Publika otvara vrata transa. Korak unutra i stvara se nova priča. Bez razmišljanja o tuđim snovima. Oni se ruše.
Druga strana nemira nije mir, već kontrola nad sobom. I tihim glasom, da nemir čuje, isprika pokušava reći trenutak odustnosti, trenutak koji je bio brži od nje, trenutak kad su se morali dodirnuti. Metallica. Udarac. Tišina.
Nemir se ogleda u ženi koja nije ogledalo, već samo primjer tišine, iskustva, spremljenih nemira iz davne priče.

Life is just thinly thread
Purple eyes can't touch the sky
Escape from reality
Do you see me
Is it time to go
Or time to stay
Far from away

I drhtava mladost, s novim konjima u rukama, uviđa da život je samo nit. Da na put do vječnosti nitko ne želi krenuti baš danas. To se ne planira. Da krivnja ne postoji, već samo nemoć stati na vrijeme, da čovjek je trag u životu svemira. Nezamjetan trag.

I am sorry
So sorry
Disturbance have a voice
I am sorry
So sorry

Please forgive me
My unrest
Life is just petal
Of the roses

Život je tek latica ruže.
Pišem, dakle jesam.