Život: mogu o tome pisati duhovno ili jednostavno po svom, mogu nabrojati par citata ili jednostavno napisati svoju rečenicu.

Iz mnoštva citata na internetu odabrala sam ova dva:

• Albert Einstein: "Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu."

• Maria Montessori: "Istina je ljudskog života sigurna kao gravitacija: da bismo živjeli potpuno, moramo naučiti koristiti stvari i voljeti ljude.... ali ne voljeti stvari i koristiti ljude."

Eto, zašto se ne osjećam potpuno promijenjeno. Još uvijek nešto nedostaje, još uvijek se u sebi lomim, iako sam dosta toga promijenila u svom životu u zadnjih par mjeseci, neke stvari me još uvijek smetaju.

Koliko je tko mene iskoristio, a koliko sam ja koga iskoristila, to je inventurno pitanje koje si postavljam skoro svaki dan.

Koliko sam u svemu tome ispala etična, a koliko neetična – i to je pitanje koje si postavljam skoro svaki dan. Ne gledam koliko je tko ispao etičan prema meni, jer se to vraća pa mislim da će se i meni vratiti moja neetičnost koju sam imala prema drugoj osobi. Ne bojim se toga, znam da je to kauzalni odnos života kojeg prihvaćam i uvijek sam ga prihvaćala. Znala sam, u mladosti, ako sam nešto nesvjesno učinila nekome loše i postala toga svjesna nešto kasnije, uvijek sam znala da će mi se to vratiti u bilo kojem obliku, a to se i događalo. Zato sad i ne otkrivam toplu vodu, već jednostavno pišem nešto što me ovih dana zaokuplja.
Kao radnica/djelatnica, uvijek sam bila na najvišem nivou, kojeg sam si sama postavljala i dan-danas ga postavljam. Najbolji radnik, vrijedna, uvijek daj Jadranki, ona će to napraviti ako nitko neće bla bla bla bla. Lijep je to osjećaj povjerenja kojeg imam od nadređenih, kolega i kolegica. I nikad mi nije teško uzeti neki novi posao, jer je novina u poslu za mene izazov.

Kad se okrenem i pogledam iza sebe, vidim da sam u privatnom životu, u komunikacijama sa ljudima koji su prošli kroz njega – bila više ok, manje loša, ali sam znala biti i jako loša.

I to me jako smeta, jer nisam tako odgajana, nisam to ja, nemam to u svojoj duši, u mentalnom sklopu.

I pitam se, što mi je bilo?

Spoznala sam neke greške koje sam počinila i zbog toga mi je neizmjerno žao. Ovo ima veze i sa ljudima sa Magicusa i sa drugim ljudima.

Kaže Osho: ako je promjena, onda se mijenjaš sad, u 100%-tnoj 'otopini' ili nikada.

Znači onda, nisam se uopće promijenila, samo sam poboljšala svoje moralne vertikale i horizontale na bolje, ali sam onda u naravi ostala nepromijenjena.

Ne, ja stvarno osjećam da sam se promijenila i da se još uvijek mijenjam na svim životnim poljima: i privatno i poslovno i emotivno i duhovno.

No, još uvijek si predbacujem, osjećam krivnju, željela bih ispraviti ono što sam loše učinila, pokušavam si oprostiti. Možda si mogu oprostiti, ali još ne mogu zaboraviti.

I vidim da to koči proces moje promjene, vidim da je došlo za moralnu inventuru mog života koju sam počela odrađivati i sagledavati i vidim da u tom procesu nailazim na sebe kojoj ne mogu oprostiti.

Nadam se da će vrijeme učiniti svoje, da će svjesnot zauzeti mjesto nesvjesnom i zamagljenom što se još uvijek krije ispred mene, a znam i to da je „zaborav blagoslov ili prokleta nesreća“, ovisno kako se gleda na ovu staru izreku.

hvala na pažnji i čitanju,

Shadow