Polako se izdiže mjesec iz tmine predvečerja,
pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasan, i
poklanja tmurnome nebu ljepotu osmjeha, a
Ona začuđeno gleda tu nebesku ljepotu i
ugleda pred sobom,
skoro na dohvat dlanova
svoju LJUBAV i
njenu ljubaćastu kosu nebom razasutu.
Ona pruži ruke,
i ljubav se na krilima sna spusti k njoj.

Ona stoji snena na obali noći
dok ljubav presvalaći haljinu i
srebrena odjaha nebom,
pružajući ruke svitanju.

Voljela je san
u koji nije mogla ući
voljela je Ljubav i
njenu ljepotu koja joj srce ranjava.

Slijedi je iz noći u noć, a
Ljubav je jutrom ostavlja.
Do sljedećeg sutona
vikala je nebu dok se rađao dan i
polako spuštao mjesec
oblaćeći košulju bijelu,
krijući se od dana
suncem obasjanim.

LJUBAV, ta ljepotica noći,
sunčeva nevjerna ljubavnica
lebdeći na Pegazu
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.

Ona, samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čeka sutone,
da ponovo vidi Ljubav kako
napušta rumenu tminu predvečerja
i jasna i bijela prostire za nju
svoju ljubićastu kosu,
pružajući ruke svitanju.

Ona, samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom dočekiva sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom
vidi kako ljubav za nju oblaći
svoju ljubićastu haljinu.

Ona je, nježna i snena čekala i
pružala svoje ruke u prazninu
dok se mjesec uzdizao na svojoj njoj
nedohvatnoj putanji.

U jednom ljubićastom sutonu
Ona, pustolov pred vratima sna,
pruži ruke, dotaknu krilatog konja
i odjaha u san.