U dubini vrtloženja iščezavajućeg tugovanja pronađoh stanište spomenka ljubavi. U spinu rotacije subčestićja osjetih srodnost morskih cvjetova i života. Sjedinih zagrljajem nutrinu i vanjštinu u trenutak sreće. Krenuh u dubinu osrčja da osjetim njegov ritam to tajanstveno načelo vremena. Odbrojavam otkucaje iako zanm da se vrata srca dnevno otvore u zatvore oko sto tisuća puta. Rekli su mi da srce pamti čulnosti čujnostima svog stanićja i ja pokušah zakoračiti u galeriju njegovih uspomena. Preobrazih se u svijest, odjenuh odoru nevidljive postojanosti u iluziji drevih sanja. Šetam osrčejm željna žuđenih istina. U ozračju sudbine vidim zrcaljenje prohujalih dana, čujem koračanje vječnosti kroz koridore toga tajanstvenog carstva. Luna se ogleda u zrcalima hrama života i vabi me u igru sa mjesečevim mjenama. Ostavljaju li one trag u protočnosti svete krvi, pitam čuvaricu tog svetišta. Otisak uspomena na kovitlajućoj stazi njegova pamćenja mi odaje snagu svih neizgovreneih riječi koje zatomljavah u uglovima svjesnosti. Srce je zavodnik i izdajica željenih uzbuđenja, ono je svodovlje nebeskih puteva kojima lutah u danima oluje ruža. Misao se pretače u osrčje ruže u kojoj slutim zatomljene oluje, sve duševne vjetrometrine skrivene u kristalnoj paučini zaborava. Na obzorju srcograda izranja zlatna hostija vjerovanja i svojim sjajem me izvodi iz platonove špilje u kojoj doživljavah samo sjenke stvarnosti. U nedokučivosti izvorišta ljepote koračam stazama koje ne vode nikamo i stižu na vrulju ljubavi. U beskraju osrčja sveprostornosti svevremena vidim bijelu odoru novokrštenja, oblačim Albu svetosti na oltaru vjerovanja, ispijam nektar iz kamena vječnosti i volim sve naše odživljene ludosti. Osluškujem smiraj u osrčju života i čujem poeziju tvojih neizgovorenih riječi, vidim leptiricu izgubljenu u tvome pogledu osjećam snagu nad suzama koje su mi željele zamesti puteve ka dostignuću ljepote potonuća u osrčju oceana ljubavi.