današnji moj dan

čini mi se kao da je vječnost

i kao da sam sva vremena ujedno

i prije svih vremena kao da postojim samo ja

i nikada nije postojalo neko vrijeme

kada nije bilo vremena

 

mrtvo Risovo polje na kojem čamim

i gledam visoko prema surovoj strani

da moje vrijeme utisne kao pečat

u dušu moju ranjenu i jadnu

goleme kužne biljege sramne

grcam i posrćem u blaženoj tami

a angel dobri vuče me i prema nebu mami

šapatom stidljivim što u krvi mi žari

 

tako postadoh beskonačna maloča

da je i gubica pseća

od moga tijela veća

pusta maloča spram beskonačnosti svijeta

u prostoru i vremenu sati, dana i godina

odatle slijedit' staze jedna moja

velika briga i nesigurnost cijela

da je domovina ova gradila posmrtna opijela

ljudima odanima posvema

koji Kozmosom ljubavlju kitili su čela

vijencem od svježa cvijeća

da u trenutku vesele spoznaje

od čitavog beskonačnog Kozmosa mjera

postane klonuće i pregnuće od bdijenja

 

u Kozmosu mi smo plovili u neizvjesnost

i sve nam je izmicalo u bijegu bez kraja

tako smo iščezavali kao efemerni

mikrokozmos mali

jer je u moći Kozmosa vječnog u tami

drugačiji zakon

i vlast koja bijaše od ljudi postrani

 

hladno vrijeme i velike zime

vihori i oluje

a hladna je i ravnodušna uzročnost

povezivala ljudske duše

i iščeznu slučaj

nego sve što se događalo

i što je prividno bilo nepovezano

bilo je duboko nužno

i golema stranost vladala je kužno

 

da je ova silna snaga realiteta sila neka

spram koje stoji jedno realno stanje čovjeka

po analogiji za koju kažemo da je privid

trenutak u tom Kozmosu

i jedno proizilaženje iz njega

koje je bilo ništeće proizilaženje

gdje sam u Kozmosu posvema izgubljen

osjećajući njegove beskonačne moći

i kao da me mišljenje ljudi stvarno

depotenciralo do beskonačne maloče

pa čovjek stade da drži Kozmos

kao crni barjak težak i malena čast

koja čovjeka ništi

a koji je čovjek sam

 

dr Zlatan Gavrilović Kovač

 

http://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/2016/08/1631925892/privid.html