lutao sam beskrajima
morima
i planinama
i vukao
teško breme
koje sa sebe nikada nisam svukao
svog svojeg bića muku
da sam konačno pomislio sada
kako sam stigao u mirnu luku
gdje me čeka oka zlata sjajna
i glad pomamna
na ležaju mekom od borovih iglica
vlažna od tvoga znoja hladna
da je ljubav vječna mjera
čovjeka koji istinu treba
protubića
koji tebe stavlja niže skota
ali sam se prevario
jer je vrijeme ratnika
učinilo i od tebe
pa je sada
lutati nam
beskrajima
morima
i planinama
dok nam žiće ne okonča
tu pjesmu
u vječnom poretku
rađanja i smrti
i ja jedno znam
da je naša ljubav
i naša patnja
taj moment beskraja
gdje vječno sada
traje danima i godinama

Zlatan Gavrilović Kovač

http://prokleta-od-daljina.blog.hr/2015/03/1631933227/lutalice.html