Samstag, 14. Mai 2011
Smaragdni sjaj ledenog pogleda duševne praznine....
U koridorima ljubavi ponovo ispijam kapljice sreće. Ispijam svaki gutljaj nektara s tvojih usana sa željom da trajemo u vječnosti ljubičastog sna. Zaustavljam se na obali jezera istine, smaragdni kristali gube sjaj, nestaju u rijeci vremena, a ona ih odnosi u noći punog mjeseca koje nam je darovala Artemida, čuvarica našeg bezvremena. Uvela nas je u odaje ljubavi, u sfere njene uzvišenosti. Strahovi, tuge i boli se rastopiše u sjaju tragova beskraja. Bez tebe sunce ne bi sjalo kao što danas sja, mjesec bi imao tamnu stranu bez osmijeha, zvjezde ne bi titrale Venerinim zlatom. Bez tebe bi noći bile bezlična tmina ogrnuta bezbojnim snovima. Neka tuđinska sjena se bila nadvila nad snoviđenja i prosipala sjemenke zla u hram ljubavi. Vidjeh njeno rastapanje u slatkorječivosti neistina. Imuni sustav nije zakazao. Ostadoh otporna na otrov njenih uboda. Iz tvojih očiju ispijah eliksir života i probijah se kroz tamni tunel njene moći. Srce je zvjezdanim slovima pisalo riječi i darovalo ih vršcima prstiju sa kojih su kapala osjećanja osjećaja. Riječi zgusnute u brevijar ljubavi se danas zrcale na zasonu duše. Bez tebe ne bih pronašla vrulju vode u pustinji straha, ne bih ispila netar spasenja u oazi oslobođenja iz okova smaragdne sjenke lažne svjetlosti. Zvona sa tornja katedrale u kojoj sam krštena objaviše moje rođenje u zagrljaju starih snoviđenja. Osluškujem zov vječnosti i pitam se kako sam mogla vjerovati smaragdnom sjaju ledenog pogleda. Tvoj šapat mi potvrđuje da sam se bila izgubila u prizmi prelamanja priviđenja, da sam krenula u pomoć lažnom vapaju praznine jednog mrtvog srca, da sam pisala iskrenu recenziju laži kojom me je opijala. U zagrljaju tvoje nježnosti osjetih prastare nemire, vidjeh fascije ljubičaste svjetlosti kako se ponovo slažu u snop sretnog trenutka postojanja, ovoga ovdje i ovoga sada oslobođenog od smaragdnog sjaja laži. Sotona ima zelene oči podlih smišljaja koji u beskraju božanske istine gube sjaj. Bez tebe ljubavi to ne bih spoznala.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/
Sonntag, 15. Mai 2011
Sjene spoznaje?..ne, tek zrcaljenje neistine u božjoj istini....:-)))
Slijedila sam titraje tkiva duše i spoznala da sjenke u moći sadašnjeg trenutka ne postoje. Bila sam pustolov pred vratima sna, putnik kroz vrijeme bez vremena za sreću. Na izvoru ljubavi je lepršala dobra vila i u srce pretakala nektar iz jedne nedosanjane priče. U kapljicama vječnosti osjetih okus željenih zagrljaja. Tijelom se širio drhtaj sjećanja na dane prvih susreta, a ti si bolovao zatvoren obručem bijelih zidova arene smrti, zdanjem izgrađenim izvan zidina ljubavi. Kao u antičkoj tragediji, bogovi su uskovitlali svoje moći i otimali se krhotine našeg sna. Kreontova straža je čuvala tvoje odaje da u njih ne uđe Fortuna sa eliksirom ozdravljenja u rukama. Nebo je tutnjalo bjesom Moira koje su tkale i rezale svilenu nit života, u areni su zvijeri čekale trenutak malaksalosti duše da ugase žeđ kapljicama svete krvi. Kairos je lepršao bježeći od proždrljivosti oca vremena i nudio pramen svoje kose. Osjetih lagani dodir na dlanu ispruženom ka bogu sunca i vidjeh boga sretnog trenutka nad tvojim ispačenim licem. Osmijeh se, poput decembarske ruže, rascvjetao na tvojim usnama. Sa tornja obližnje crkve je odzvanjao poziv na jutrenje novog sna. Vidjeh dobru vilu u liku medikusa koji mi šapnu da je kriza prošla. Bezglasje sna zatitra zahvalnicom bogu veselja. U disonancama izazvanim strahovima naslutih zagrljaj konsonanci i zakoračih u vilinski san. Leptir sa usana je odlepršao ka rađanju dana i ja shvatih da je to bila vila svitanja koja je bdjela nad Bartolomejskom noći ubijanja sna, tajanstvena boginja koja nas je branila od utapljanja u svijet sjenki koje peru ruke i bježeći od istine spoznaje, da su tek iluzija vječne laži u kojoj pustiše korijenje svog nepostojanja, i dalje titraju prazninom svoje, genetskom šifrom, osakaćene duše.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/.
bglavac
edin.kecanovic
