priča iz knjige "RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE"

 

 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

A jednom je došao Jacob kod mene pa mi stadsmo pričati o njegovom novom motoru.

 

"A moj Jacob’’, otpočnem ja, ‘’…pa nije baš sve loše u toj tvojoj odluci da sada staneš vozati motor".

 

‘’Jeste, Zlatan’’, veli on, ‘’…motor je mnogo ekonomičniji, manje benzina troši i jednostaniji su popravci, a uostalom, i pola naše planete vozi motore kao recimo u Kini. Oni su prvo vozili bicikle, a danas je moda motora upravo iz tih razloga jeftinijeg, a bržeg transporta."

 

"Pa jeste tako i uopće na Istoku su ljudi puno oprezniji sa svim ovim našim tehnološkim čudima tako da i ta vožnja motorima, za koju svi kažu da je danas tako popularna, kod njih je u neku ruku i najracionalnija opcija" dometnem ja, "samo, Jacob, moraš se pazit i da te brza vožnja motorom ne opčini, a to će reći da bi trebao biti oprezan, da ti se ne dogodi gubitak glave sada na početku tvoje mladosti i tvoje karijere."

 

"Ne, Zlatan, nikako... uostalom i ti sam znaš koliko iskustava imam kada je riječ o udesima."

 

"Pa jeste’’, nastavim ja, ‘’…samo ja isto tako imam iskustava sa mladim ljudima iz Hrvatske, dok bijah tvojih godina."

 

"Kako to misliš, Zlatan?" upita me Jacob.

 

"Pa mislim sada isto što i prije, da mnogi mladi gube glave kao mravi pa tako vožnja na motorima za mnoge i jeste kao kada mrave poprskaš otrovnim sprejom, eto tolike su žrtve među mladim naraštajem, jer ne misle dovoljno svojom glavom."

 

"A, Zlatan, ja sam malo drugačiji, ja sam oprezan svagda bio tako, da bi se za mene prije moglo reći da sam mravojed, nego da sam mrav."

 

"A eto hvala dragome Bogu, da i među mladom generacijom ima danas trijeznih" zaključim ja.

 

"Nego, Zlatan’’, nastavi Jacob, ‘’…stvarno je istina da u Kini jako puno voze motore i istina je da ljudi na Istoku mnogo pažnje posvećuju najracionalnijim rješenjima, ali to je, unekoliko, u njihovoj tradiciji."

 

"Pa jeste,’’ odgovorim ja, ‘’….to su prilično skromni narodi za razliku od nas ovdje na Zapadu, koji grcamo u obilju."

 

"Jesu skromni narodi’’, nadoda Jacob, ‘’…evo, baš sam čitao neke događaje tamo u Kini, jer da navodno tamo samo piju čaj, a o tome je pisao i veliki Konfucije, samo je on puno pisao o vladi i načinu njena upravljanja pa onda o odgoju djece, odnosu djece prema svojim roditeljima i sve u smislu velikog moraliteta."

 

"Kako to misliš, Jacob, da oni samo piju čaj?" upitam Jacoba.

 

"Zlatan, kako ću ti reći, oni samo piju čaj i onda pričaju. Tako nađe se njih nekoliko pa se onda u tišini svi slože pa samo piju čaj i pričaju o smislu života."

 

"Pa jeste, i u doba Mao Ce Tunga samo su pričali o smislu života."

 

"A znaš, Zlatan,’’ nadoda Jacob, ‘’…on je bio mudrac."

 

"Jeste, Jacob, bio je mudrac i veliki pjesnik, evo, na primjer, ima jedna njegova pjesma, ide otprilike: <em>"Vidim oblake i planine moga rodnog Secuana", </em>a kasnije su isti njegovi kadrovi ispjevali pjesme otprilike sličnog sadrzaja kao: <em>"Evo vidim oblake i kišu sa moga Tjen Nan Mena''.</em>"

 

"A Zlatan, vremena se mijenjaju, zar nije onaj jedan njihov lider rekao da nije važno je li mačka crna ili bijela, nego lovi li dobro miševe."

 

"Pa jeste, samo danas to više nisu niti crne niti bijele mačke, nego su što-više, pantere, pume i tigrovi, tako da je nastao lijepi zoološki vrt opasnih zvijeri, ali kao što ti reče, vremena se mijenjaju.

 

Tako na primjer u staro kinesko doba postojala je misao "Put je jedan, a kola je mnogo" dok je danas na djelu misao "Puteva je mnogo, a kola su jedna" tako da se oni u Kini uputiše jednim takvim strmim putem pa se ta kola strmoglavljuju vremenom sve brže."

 

"A Zlatan, i sa svima drugima je isto tako pa danas više nema te velike ideološke razlike među nacijama i narodima kao što to do nedavno bijaše slučaj", zaključi Jacob i nastavi:

 

"Evo, vidiš na primjer, ja! Ja, kao i svi drugi moram raditi u kompaniji, koja me plaća pa makar se sa tim poslom samo naganjao, ali takva nam je sudbina danas, dok osjetljivi ljudi, ljudi skloni maštanju i unekoliko umjetnici, taj svijet ne mogu podnijeti, nego samo na način kako to ti radiš, a to je da se posve shizofreno povuku iz svijeta i da sami nastoje biti kreativni u svom području interesa i umjetnosti.

 

A ja, posve suprotno, tako svakodnevno stanem za svoj telefon Optusa i odgovaram na pitanja: koji broj biste željeli, onda potražim taj broj i na koncu se zahvalim: ''hvala vam što se zvali Optusov broj 124937'' i zaželim im ugodan dan i tako non stop i znaš što mi se događa, znaš što? Sanjam, da razgovaram sa ljudima i da im se zahvaljujem što su nazvali Optusov broj 124937."

 

"Dragi moj Jacob’’, nastavim ja, ‘’…bolje je i to sanjati, nego ono što sanjam ja pa makar to bila i umjetnost, kako ti kažeš, jer nije lako svake noći sanjati smak svijeta što bijaše moja stvarnost za mnoge godine, ali kao što kažeš, danas su male razlike među nacijama tako da su i snovi ljudi danas manje-više svima isti, a nama koji smo umjetnici, preostaje još jedino da u miru ovozemaljskog života kojeg nam omogući ova država i ova vlast, dočekamo i izdržimo do sudnjeg dana kako to dragi naš Bog hoće.

Nego, Jacob, bi li ti sada, kako to ranije rekosmo na primjeru starih Kineza, sada htio jedan čaj pa da nastavimo sa našim pitanjima o smislu života?"

 

 

 

dr Zlatan Gavrilović Kovač