Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član Nefertkau

Upisao:

Nefertkau

OBJAVLJENO:

PROČITANO

372

PUTA

OD 14.01.2018.

U OGLEDALU SJEĆANJA

U OGLEDALU SJEĆANJA
Dok se oštar miri tamjana šrio ogromnom prostorijom u kojoj je vladarica igre bila samoća u momentu je označavao nešto doista tako sveto a ipak tako daleko...to je trebalo predstavljati kraj nedovršene priče koja jedva da je imala svoj uvod.......

.....Treperava sjena plamena svijeće činila se tada kao zlokobne sile koje se zadovoljno svijaju nad svim dobrim spretno plešući svoj osvetoljubivi ples pun misteriozne ironije. Taj ples sjena podsjećao je na spoznaju da ništa nije vječno i da su te sjene vladarice našim dušama.

Sklopljenih ruku s krunicom čvrsto isprepletenom među znojnim dlanovima i blago pognute glave Aiša je gotovo nepomično sjedila na neudobnoj stolici. Osjećala je kako tama te prostorije poput oštrice mača probada duboko u njenu ožalošćenu dušu nemilosrdno, kao da joj želi poručiti:''ja sam tu i ne možeš mi ništa.'' Aiša tada začuđujuće laganom kretnjom svojih pokreta mirno podigne stakleni pogled te se zagleda u ogroman križ ispred sebe koji je podsjećao na propuste koji tek čekaju svoje iskupljenje. Zapita se tad: ''kako shvatiti moć krvavog mramora dok te progoni hladnoća prošlog vremena i uspomene što neopazice trnu svaki novi korak i sputavaju budućnost ma kakva god ona bila?! ''Dok vrijeme neumitno teče ostaje samo enigma u mislima i kanoni bola koji paraju dušu.

A upravo ta satirična idila odveć pijana od slatkih uspomena što okrutno tlači um željna je one nadnaravne ljepote poznate samo kao nepisano pravilo ili netko reče:''izgubljenost u besmislu bolesnika''. Ljubavi nema bez života kao ni života bez ljubavi. No ipak činjenica je da je taj prekrasan osjećaj poistovjećen sa najljepšim cvijetom što raste na rubu provalije.

Aiša se tada trgne iz razmišljanja i drhtavim glasom tiho prošapta:''ti i ne znaš najdraže moje da je netko noćas nesretan a plava ruža utjehe i dalje raznosi tako opojan miris samoće…'' ustala je dostojanstvenim i laganim ali ipak sigurnim koracima te krenula ka izlazu iz tog svetog mjesta koje ju je počelo gušiti dok su njeni koraci poput jeke odzvanjali pustom dvoranom. Prisjetila se tada prvog slučajnog susreta na jednostavnoj ni po čemu posebnoj izložbi slika. Tada nije ni slutila koliko će joj taj susret postati važan.

Naivno ne znajući njena patnja je započela a sve je izgledalo tako bezazleno od razdraganog i iskrenog osmijeha do najobičnijeg ništavila. Ukočen osmijeh preleti joj preko usana dok je prizivala sjećanja.

.......Još uvijek je mogla osjetiti uzbuđenje i nestrpljivost dok je ulazila u galeriju pozdraviti staru prijateljicu slikaricu. Ona joj se iskreno obradovala ali nije joj mogla posvetiti svu pažnju jer je bila okružena mnoštvom koje je bilo i više nego zainteresirano za izložene radove. Bilo je tu i drugih umjetnika koji su izlagali svoje rukotvorine. Aiša je odlučila još malo pogledati radove ostalih umjetnika. Naposljetku je htjela nabaviti brošuricu kako bi mogla jasnije vidjeti nazive tih djela i o čemu je zapravo riječ. Bezuspješno je pokušavala doći do tog običnog komada papira i baš kad je pomislila da neće uspjeti odlučila je pokušati još jedanput. Ugledala je svoju novu priliku.

Prišla mu je bliže i mada je bio okružen ruljom upitala je da li joj može pomoći i dati nekakvu brošuricu s autorima. Kad ju je refleksno pogledao zaustavio je pogled na njoj zatim je nešto promrmljao sebi u bradu i izgubio se iz vida. Aiša je sad već postala vidno uzrujana i uzevši čašu vina koja se nalazila na stolu usluženim slasticama i vinom gracioznim pokretom odšetala je do jednog ćoška gdje su stajale izložene dvije slike. Zagledala se pomno u njih. Jedna je predstavljala nekakvu apstrakciju a druga lik djevojčice. Mada nije u potpunosti razumjela prvo djelo zagledala se u njega nespretno pokušavajući odgonetnuti pokrete umjetnikovih ruku vođenih mišlju koja ga je inspirirala tog trena. Ali ipak najvažnije je da ta apstrakcija morala ne pomuti dušu.

.....Aiša se ponovno vrati u stvarnost i namršti se shvativši da ova mračna sjena obasjana uspomenama što plove njenim uzburkanim mislima, korača ukletim gradom potpuno nezainteresirana za okolinu oko sebe. No to joj nije smetalo da se ponovno vrati u sjećanje…

......Gledajući tako pomno u te slike s leđa joj priđe on i konačno je donio zaištenu brošuricu.

-Koja ti je slika ljepša?-upitao ju je sa simpatičnim smiješkom i očima koje su se vragolasto caklile.

Djevojčica.-kratko i odlučno mu je odgovorila.

Tako je počelo upoznavanje. Aiša je iz konteksta saznala da se zove Ksavier i da je to izloženo djelo ustvari njegovo. Ksavier je bio prosječan i gotovo neprimjetan u cijeloj prostoriji te večeri no ipak nekako neizbježan. Njegova plavkasta kosa odavala je odraz mladenačkog izgleda a prodorne i nasmiješene oči um osobe koja zna što želi u životu, osobe koja je sigurna u svoje postupke i koja nikada ne žali za već doživljenim ili učinjenim. Prve lagane bore oko usana govorile su da je čovjek vedrog duha koji se zna radovati sitnicama. Ma koliko god ironično izgledalo odjednom je primijetila da joj ona brošurica više i nije bila tako važna jer interesantniji joj je postao razgovor sa ovim nepoznatim čovjekom koji je stajao ispred nje. Uz ugodan razgovor vrijeme je prošlo prebrzo i tako je došao trenutak rastanka koji je obećavao ponovni susret. Budući da nijedno od njih dvoje nije imalo komadić papira Ksavier je Aiši odmah snalažljivo pružio kutiju cigareta na kojoj je djevojka mahinalno zapisala svoj broj. Došavši natrag u odaje svojeg stana još je dugo bila pod dojmom te prekrasne večeri.

U danima koji su nastupili i vrativši se natrag u sumornu svakodnevicu koja otežava svaki korak, razmišljala je samo o tajanstvenom prijatelju. Nije znala ništa o njemu osim da je umjetnik, ali je u sebi osjećala bezbroj emocija koje su se još dugo nakon te večeri snažno kovitlale u njoj. Danima je očekivala bilo kakvu vijest ali ništa.. bila je zbunjena i ljutita istovremeno na samu sebe što je dopustila sebi da ispadne naivna i što joj je jedan stranac tako olako zavladao njezinim umom. Nakon podužeg vremena kada je skoro zaboravila na zagonetni susret reska zvonjava telefona probudila je dugo očekivanu nadu koja je tinjala u njoj. Bio je to on…

Ubrzo se dogodio idući susret prepun očekivanja. Aiša je uzbudljivo izvadila najljepšu haljinu koju je imala. Htjela je ostaviti utisak na njega jednakom jačinom kao što je i on na njoj. U sebi je osmislila čitavi scenarij a scene pred ogledalom da se i ne spominju ako slučajno ostanu bez tema ta razgovor. Nije ništa htjela prepustiti slučaju.

Ulazeći u poznatu gradsku kavanu u samom centru grada razmišljanja kako će proći taj susret čim ga je ugledala da je došao bila su prekinuta. Opet su je zasule bujice pomiješanih ali njoj posve poznatih osjećaja koje su odagnale prethodne misli. Nakon što je zaboravila kao joj je uistinu bilo lijepo sa njim podsjetio ju je na to kada je sa sigurnom duhovitošću gotovo živčano i sa blagom dozom ironije rekao da je izbrojao sve moguće stolove koji su se nalazili u toj kavani. Na to su se oboje nasmijali. Prije nego što je naručila sebi piće on je diskretno pozvao konobara a zatim mu nešto tiho šapnuo na uho. Ovaj je samo poslušno kimnuo glavom kao u znak odobravanja i odstepao plesnim koracima prema šanku. Aiša je neopazice pratila svaki njegov pokret a da ovaj nije ni primijetio. Barem je tako ona mislila. Proučavala je svaku njegovu gestu i smijala se njegovim sasvim običnim ali posebno duhovitim šalama.

Impresioniralo ju je njegovo spontano ponašanje. Nakon nekoliko trenutaka konobar se vratio sa predivnom crvenom ružom u rukama.

Pogledaj, čak je i ona uvenula čekajući te. Htio sam te iznenaditi ali…- rekao je gotovo očajnički pokazujući žalosno na ružu i položio je na okrugli stol od hladnog zelenog mramora za kojim su sjedili. Ona ju je nježno uzela u svoje ruke i pomirisala

Hvala ti to je zaista lijepo od tebe.- rekla je ali ni pod koju cijenu mu nije htjela priznati da je već tada bez obzira na ružu gajila posebne osjećaje prema ovome čovjeku koji je sada sjedio ispred nje i svojim šarmom je pokušavao osvojiti. ''šteta je već odavno učinjena''pomislila je''ova ruža nije potrebna da zavolim ovog čovjeka .''

Uzbuđena te je večeri blistala sva opijena malo od crnog vina a malo od sreće i slatkog zadovoljstva koje se širilo njenim mladim tijelom. Stidno se zacrvenila u licu gledajući njegove usne. Oči su joj se caklile kao dvije žeravice. Najviše od svega željela je da taj trenutak traje i traje… susreti za kojima je toliko čeznula postajali su sve intenzivniji iz dana u dan. Jedne večeri predložila mu je da prošeću do prekrasnog mosta na rijeci. Nebo je bilo vedro te večeri i mada je noć bila studena bila je kao stvorena za šetanje dviju lutalica. Stajali su tako na samoj sredini mosta i promatrali rijeku kao mirno teče.Zagrlio ju je snažno oko struka..uronili su u neponovljivi trenutak jednote koja ih je zauvijek oslikala u sopstvenoj raskoši njihovog svemira. Svjetla na mostu su bila toliko jaka da su se čak i zvijezde mogle posramiti. Aiša je znaka da je to trenutak koji se ne ponavlja. Sklopila je oči i uživala u tišini koja je bila toliko glasna da joj je zujala i bubnjala u ušima. On je stajao pored nje i vrelim dahom grijao vrat.. stajali su tako na vjetropini, ni sami nisu znali koliko dugo..Tada je Ksavier u kamenu građevinu urezao njihov vječni zavjet prijateljstva. Večer je bila čarobna i posebna i nikog nije bilo da osjeti njenu draž jer bili su kasni noćni sati. Samo te dvije duše koje su toplinom svojih osjećaja pokušavale zavarati studenu noć.

Nakon te večeri za Aišu više ništa nije bilo isto. Bježala je od svojih osjećaja i nije si htjela priznati da prema ovom čovjeku gaji svemirsku ljubav. Njena sreća trajala je do momenta kada je rekao da se uskoro seli u inozemstvo na studij. Aiša je vrlo dobro znala što time gubi. Čuvši to mirno je sjedila na jednom mjestu ali samo ona je znala tog trena koliko je plamen nemira gorio u njoj. Nakon toga ponovno se sve promijenilo. Ona je zapravo upijala duboko u sebe svaki susret s njim kao da je zadnji dok jedne jeseni nije otišao stazama putova svojih. Bila je duga samotna zima pred njom.... Nije osjećala ni tugu ni bol ni bijes već ogromnu prazninu koja je ispunjavala svaku poru njenog raspuknutog djevojačkog srca.

Nakon razdoblja samoće koja ju je stezala poput okova ponovno joj se vratio s viješću da nakratko dolazi u posjet. Nije bila sigurna da li da bude radosna zbog te vijesti ili ravnodušna. Pristala je ipak na susret. Vidjevši ga ponovno kroz misli su joj zaplesale davne slike jednog nedosanjanog sna. Novi susret im je oboma kroz krv u venama prenosio novu rijeku nepresušnih osjećaja. Nije se osjećala ni kao pobjednik ni kao gubitnik. Pokušavala je izgovoriti barem jednu suvislu rečenicu ali svaki pokušaj bio je uzaludan jer svaka riječ joj je istog momenta odmah zastala u grlu i stvarala knedlu koja ju je kočila da bilo što smisleno progovori. On ju je pogledao u oči i tek tada je vidjela da i on dijeli isti teret i bol sa njenim. Tada joj reče:

-''Vjeruj Aiša, moje drhtave ruke ne mogu ti biti oslonac.''.

U njenim očima zacaklile su se jedva vidljive suze''da barem umjesto suza rijeka poteče''pomislila je i počela ga smatrati najobičnijom kukavicom a ne čovjekom kojeg je zavoljela. Zapravo nije htjela priznati samoj sebi da je došao početak kraja.

Sada dok se šetala tim ukletim gradom i prizivala uspomene otišla je na mjesto sjećanja da vidi da li se što promijenilo. Ali sve je ostalo potpuno isto, sve osim njih.

Pomisli tada:''nad njim po danu huji vrijeme i život. Nitko to neće znati ali i kroz punih stotinu godina kada od nas više ne bude ni kostiju, kada utihne svaki dah među kamenim stupovima uporno će šutjeti sastanak u jednoj studenoj noći . most će tada nositi neke potpuno nove živote koji se pomaljaju iz vječnosti roje i lete preko hladne i dostojanstvene građevine''

Gorak i nepoznat osmijeh iskrivi joj usne. U njoj su tinjale i treperile uspomene dok je duša ranjena cvilila u pustinji samoće. Ma ovako je bolje jer on to ni ne zna'' ali ipak osjećala se tako sitna i nebitna tog trena. Skrivala je u sebi burne emocije protkane čvrstim iluzijama nemogućeg ali istovremeno oslikane najljepšim bojama studenog. Gorčina ovog što tako olako životom nazivamo takla je i ovu dušu a ostaje samo plamen što nesigurno titra u podmukloj noći. Dok ju je lagana bujica straha uporno progonila tješila ju je nada ponovnog susreta. Prijeko su nam potrebni oblici nastali od ništavila tek i zanosna melodija iz tišine. Napuštajući mjesto uspomena djevojci je ostala prozirna nada da će odgovore naći u ogledalu svog vlastitog sjećanja....                    

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info