O, slavni Zeuse, što na nebu stoluješ,

poslušaj ovu priču o Pandori

i kako završi sreća dvoje što čas zbori,

jer je Pandora bila od gline smeđe,

a bogovi joj udijele zlatne vjeđe

pa ljepša ne mogaše biti

kao i pjesmom što je pjevat' međ' cvijeće

bijelo i crveno kao ruho saliveno,

ali bogovi je Prometeju dadoše,

da ga kazniše nekom ženom mladom,

ali on ne mogaše od obijesti svoje

pa je lice pokrio od žalosti mnoge.

 

To je onaj od bogova tvojih,

kojeg si kaznio tako što si ga okovao

lancima teškim i na stijenu visoku metn'o,

da mu orlovi zobaju jetru meku,

jer je ljudima od bogova ukrao vatru,

ali on imaše brata Epimeteusa,

koji bijaše likom dostojnim i doličnim ponašanjem

i bijaše čovjekom običnim,

a ne uobraziše,

da je jedan od tvojih bogova,

koji stoluje kako i dolikuje na prijestolju visokom.

 

O, Zeuse, tako mi sretnoga trenutka,

počuj što se onda zbilo sa Pandorom milom:

dopadne je Epimeteus, brat milosrdni

pa se ona za njega udade

ne bi li mu skratila dane

i pokloni mu kutiju važnu,

koja poklon bijaše

i on je otvori i sva zla svijeta ovoga

prokuljaju po čitavom svijetu

i Pandora priskoči u pomoć

te naglo zatvori kutiju,

koja na dnu poklona lijepa

imaše još samo NADU,

koja hrabri naše ljude i mornare,

da Istinu i Ljubav slave

kao i sva ostala naša braća,

kojima se milost i vjera vrača.

 

Tako, Zeuse, nebeske ti sile,

jesam li zagonetku riješio

prije, nego mi je i rečena i iskazana

ili je sve samo neslana šala od koje boli glava?

 

To mi reci jednoga dana

kada budem za megdana.

 

Oj, Zeuse, a sada mi ostaj zbogom!

 

Zlatan Gavrilović Kovač