Toliko bih ti toga htio reći,

a ne znam da li imati ću snage

za ove riječi važne,

jer bi na rubovima mojih riječi

trebalo ostati nešto od onoga

što još uvijek biva u meni

pa se više neće gubiti

u kovitlacima magle,

nego će biti objavljeno Tebi,

Ljubavi moja.

 

A toliko bih ti toga htio reći,

a ne znam da li ću imati snage

za Istine te vječne,

da nužna je Slava,

Vjera duše tople, koja spava,

spavati, sanjati, sanjati, sanjati

ili nožićem učini mi kraj!

 

Toliko bih ti toga htio reći

dakle, neće se gubiti,

nego će Tebi biti objavljeno

slovo mog beskonačnog trajanja,

jer vidim upravo kako se stvaram,

kako padam i nanovo kako Sunce

učini Svjetlo dana,

jer kada svi zaboraviše

ja hoću da ispjevam pjesmu

kako je Istina ta smjela,

obasjana veličanstvom lica Božjega

i moja mana od kamena,

doživljava ponovno blistavo Svjetlo dana...

 

A toliko bih ti toga htio reći

pa ne znam,

da li ću za to imati dovoljno snage,

za te riječi snažne

da time, što mi je Bog dao,

steknem onaj svijet,

ali da ne zaboravim ni svoj udio

u ovome svijetu

i da činim dobro ljudima,

jer se desilo nešto ružno među narodima

kao što se događa i među ljubavnicima,

ali ja nisam siguran

da li sam potpuno čist,

zato, ljubavi,

ne znam da li ću imati snage

za te riječi važne...?!

 

Da li sam čist?!

 

Da li sam dovoljno jak?!

 

Da li me Istina učini dovoljno jakim

ili je sve, naprosto, neka zabluda

pa sam onda biće nesretno

i okaljane duše svoje?!

 

Veliki naš Bože,

ne kazni nas,

ako zaboravimo ili pogriješimo

ne zaduži nas

teretom preteškim za nas

i oprosti mi, Bože,

i smiluj se i osnaži me!

 

A htio bih ti toliko toga reći,

a ne znam

da li ima ikakvog smisla

rastavljati to svjetlo,

koje je od svijeta

i koje sve prožima i tvori,

koje sve obasjava i sve uščuvava,

jer bi inače sve počivalo u tami,

samo sebi ništetno,

a nama nepoznato.

 

Zato, ljubavi, oprosti,

ali ja nemam više snage

za te Istine,

koje su tako važne...

 

Zlatan Gavrilović Kovač