Niels Bohr i Werner Heisenberg su Boškovićeve misli dolično vrednovali stvorivši teoriju o mikrokozmosu koji više ne predstavljaju sićušna titrajuća tjelešca koja se gibaju u prostoru i vremenu, nego mikrokozmos objašnjavaju kao energetski kompleks pun različitih mogućnosti.

Vrijeme moderne znanosti je ustvari počelo u 16-om stoljeću Koprenikovom tvrdnjom, da nije zemlja, nego sunce, središte našeg univerzuma. Poznato nam je šta se poslije toga dogodilo, koliko otpora i koliko progona su doživjeli znanstvenici tog vremena, zbog te "bogohulne" ideje. No to ipak nije uspjelo zaustaviti revoluciju u ljudskim glavama, revoluciju koja još uvijek traje. Prva revolucija je dovela do toga da su se, unutar znanosti, počele prihvaćati samo eksperimentom dokazane činjenice umjesto do tada jedino priznatih religioznih i filozofskih dogmi.

Newtonovo poznato djelo "Philosophiae naturalis principia mathematika" je i najfundamentalnije djelo klasične mehanike.

Isaac Newton ga je izdao 1687-e godine. Sam naslov nam odaje njen osnovni cilj i najavljuje sukob sa 1644-te izašlom Descartesovom "Principia Philosophiae" u kojem je on slijedeći Platona odvojio dušu i tijelo.

Newtonovi "principi" su bili izazov filozofima, fizičarima ali i teolozima za razmišljanje o osnovnim prirodnim zakonima. Iako Newton zastupa i brani mišljenje o postojanju apsolutnog prostora i vremena, već u to vrijeme je bilo fizičara npr. Huygens koji su vjerovali u relativnost procesa iz kojih izrasta gibanje u prirodi. Filozofsko objašnjavanje prirodnih procesa je izazvalo dalje negodovanje katoličke crkve, proizašlo iz straha u vjerodostojnost postojanja Boga kao stvaratelja svega u univerzumu. Neuspjevajući pronaći uzrok i izvor nastajanja sile gravitacije, Newton je sam vjerovao u postojanje "Stvoritelja" u dubini materije.

"Još nisam uspio otkriti, iz same pojavnosti gravitacija, uzrok njenog djelovanja.....nemam hipoteze za nju.... dovoljno je saznanje da ona postoji, da djeluje po, već poznatim, zakonima i svojim postojanjem objašnjava kretanje nebeskih i morskih tijela. Na ovom mjestu moram govoriti o duhovnoj supstanci koja se nalazi u svim čvrstim tijelima. Snagom i tromosti te supstance privlače se čestice tijela, izmjenično, pri najmanjem dodiru. Njena snaga privlači ili odbija tijela i na velikoj razdaljini."

Newton je govorio o "duhovnoj supstanci", o postojanju nečega iznad svega, o snazi kojoj nije uspio pronaći izvor. Zar to nije slično našim današnjim razmišljanjima kada nastojimo pronaći, razumjeti i dokazati izvor energije iz kojega istjeće ljudska svijest. Zar to što je Newton nazvao duhovnom supstancom nije svjest univerzuma koju tražimo da bi pronašli i ljudsku.

Do 20-og stoljeća se u okvirima znanosti smatralo, slijedeći Newtonove misli, da prostor i vrijeme nastaju i da se razvijaju samostalno bez ljudskog utjecaja na te procese. Objašnjavani su kao objektivna stvarnost, kroz koju se gibamo i u kojoj postepeno starimo, stvarnost koja postoji, kao prostor i prolazi kao vrijeme, bez obzira na nas.

Moram, odmah na početku naglasiti, da većina ljudi na ovoj prekrasnoj plavoj planeti, još uvijek tako doživljava sebe i svoj život. Sam pojam "prostor" stvara u ljudskim glavama misaone slike dnevnih soba, velikih građevina, parkova ili gradova, slike koje su zrcaljenje onoga što su svojim očima već vidjeli.

Nastankom i razvojem perspektive u vrijeme renesansnog slikarstva je ucrtan put za trodimenzionalno poimanje prostora, a Piccasovi pokušaji razbijanja takove spoznaje prostora su u mnogim glavama ostali bez odjeka.

Izgleda kao da ne uspijevaju ili jednostavno ne žele svijesno spoznati nove, znanstveno utemeljene i dokazane činjenice, koje su ulaskom fizike u kosmički i subatomarni svijet uvjetovale i promjenu samih okvira ljudskog razmišljanja.
Vratimo se na sam početak 20-og stoljeća, kada je došlo do prevrednovanja dotašnjih vrijednosti. Iako još nitko nije znao da li će našom planetom poteči istosmjerna ili izmjeniča struja, dok je atom još bio najmanja čestica univerzuma, o elektronu se tek počelo sanjati, a materija još uvijek bila čvrsto tijelo, rođena je teorija relativnosti iz koje izrasla naša četvrta dimenzija, danas naučno dokazani, pojam o prostor- vremenu.
Prostor i vrijeme su aspekti prostor- vremenskog kontinuuma u čijem nastajanju mi, kao promatrači, svojim postojanjem sudjelujemo. Apsolutnog praznog prostora u kozmičkom i subatomarnom svijetu nema, a biti u vremenu je naša jedina realnost. Mi smo sudionici kozmičkog i subatomarnog svijeta, vrijeme i prostor su aspekti tih svijetova, to smo mi, to je čovjek u svojoj jedinoj istinskoj stvarnosti.

Pronalazak elektrona je prvo revolucionarno otkriće početka prošlog stoljeća, otkriće koje će kasnije promjeniti našu cijelu civilizaciju: od razumjevanja atoma, do nastajanja kvantnih computera i interneta, te stvaranja umjetnih genetskih organizama.

Danas kvantna teorija objašnjava stvarnost, u kojoj se više ne radi o atomima, nego o njegovim djelovima, kvantima, a to su elektroni, fotoni, kvarkovi, gluoni, strigsovi, superstringsovi.

 

Ulazimo li dublje u mikrosvijet materije, susrećemo se sa svojstvima suatomarnih ćestica, koja našim očima nisu vidljiva, a našoj spoznaji još uvjek neshvatljiva. Tu se unutar kvantne mehanike krije dvojnost val- čestica, moderni dualizam koji za razliku od Descartesova, postaje misteriozan tek onda kad se val ili čestica žele vidljivo prikazati. Vidljivo prikazivanje, prikazivanje blisko našem iskustvu suprostavlja se samom postojanju kvanta. Kvant je tu, on postoji, ima formu, možda čak i boju, posjeduje i vrijednost, ali kvant nije ono što je vidljivo i tako objašnjivo. Kvant je paketić energije koji posjeduje realitet, ali taj realitet je za sada objašnjiv samo teorijom o njemu samom.
Za Einsteina je stvarnost bila primarno određena bitkom materije, onom Newtonom duhovnom supstancom i njenim osobinama, kao što su njeno mjesto i njeni energetski impulsi. Suprotno od njega Niels Bohr je stvarnost konkretizirao, samo odnosima među supstancama koje je on nazvao paketićima energije.
Dok se po Einsteinu postojeće stanje materije mjerenjem može potvrditi, za Bohra fizikalna stvarnost nastaje unutar samog procesa mjerenja, u kojem je uvijek prisutno njeno trenutačno i moguće stanje, a sam rezultat mjerenja je samo neka od vjerojatnosti proizašla iz kompleksa različitih mogućnosti.

"Bog se ne kocka", rekao je izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući Bohrove ideje o novoj znanosti, koju danas zovemo kvantna fizika. No danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar. Povjesna revolucija u znanosti je prešla u novu revoluciju, revoluciju koja se odivija u našim glavama.

Samo pitanje, što je čovjek, tko je "on", a naročito pitanje, što je energija čovjekove svjesti muči znanstvenike još i danas.

Izjava, ljudsko tijelo je sustav izrastao iz energetskih titraja, se temelji na načelu kvantne fizike, sve je energija koja mijenja oblik i snagu, energija koja se manifestira u obliku vala ili čestice. Prema toj izjavi je čovjek aktivan i dinamičan energetski sustav koji proizvodi bioenergiju.