Ne znam više kome se uopće može vjerovati....

Ponekad i sebi teško vjerujem....jer zaboravljam..pretjerujem....totalno sam nerealna..u odnosima s drugima ponekad previše plašljiva i preoprezna...a onda odjednom planem.....

...ponekad počupam obrve tako da mi se i ptice na vrbi smiju...

..ponekad plačem na svaku glupost....

..ponekad sam euforična totalno bez razloga...

...neka jutra budim se kao deklarirani humanist i altruist....čvrsto vjerujem u ljudsku svijest i u snagu i volju čovječanstva da samo sebe očuva i unaprijedi, a ne unazadi i konačno zatre...

...neka pak popodneva, s tugom u duši shvatim

kako su ljudi sebični, neodgovorni, bahati,

nepopravljivi....

onda vjerujem u plavetnilo neba....sve dokle i njega ne prekriju oblaci...tamna tkanina tuge i neizvjesnosti...

i naposlijetku shvatim da vjerovati treba tek u mjenu....u slučajnosti....ironiju svemira...

bubamare što slete na dlan i za trenutak ih nema....

..vjerovati u mliječni trag mlažnjaka na nebu,

u ljubičasto nebo pred zalaz sunca....

u sićušnog pauka što se penje po stijeni....malenog tjelesa koje nestane za tren...

nošeno sićušnim nožicama....energijom svemira...što se pretače iz oblika u oblik...

neprestano.....